Komu darujem ljupku novu knjižicu
netom uglačanu suhim plovućcem?
Tebi, Kornelije; jer ti si običavao
smatrati da su moje trice nešto vrijedno,
već onda kad si se usudio, jedini od Italaca,
cijelo doba razviti u tri sveska —
učena, Jupitre, i mukotrpna!
Zato uzmi za se ovo, kakva god bila knjižica,
kakva god, o zaštitnice djevo,
neka potraje trajna više od jednog stoljeća.

Vrapče, milino moje djevojke,
s kojim se igra, kojega u krilu drži,
kojemu vrh prsta pruža kad navali
i oštre ujede običava podražiti,
kad mojoj blistavoj čežnji
mili da se nekako slatko poigra
(i za utjehu svoje boli,
vjerujem, da se tada smiri teški žar) —
kad bih se s tobom mogla igrati kao ona
i olakšati tužne brige srca!
Tako mi je milo kao što, kažu, djevojci
bijaše zlatna jabuka hitronogoj,
koja joj odriješi pojas dugo svezan.

Tugujte, o Venere i Kupidoni
i koliko god ima ljupkijih ljudi!
Umro je vrabac moje djevojke,
vrabac, milina moje djevojke,
kojega je ona voljela više od svojih očiju;
jer bio je sladak kao med i poznavao je
svoju gospodaricu kao djevojka majku,
niti se micao s njezina krila,
nego skačući okolo, čas amo čas tamo,
samoj je gospodarici neprestano cvrkutao.
On sada ide mračnim putem
onamo odakle, kažu, nitko se ne vraća.
A vama neka bude zlo, zle tmine
Orkove, koje sve lijepo proždirete;
tako lijepog ste mi vrapca oteli.
O zla nesrećo! O jadni vrapčiću!
Tvojom su sada krivnjom moje djevojke
natečene oči od plača crvene.

Onaj brodić, koji vidite, gosti,
kaže da bijaše najbrži od lađa,
i da nijedne plovuće grede zalet
nije mogao ne prestići, bilo da je
veslima trebalo letjeti bilo jedrom.
I to, kaže, ne poriče obala prijetećeg
Jadrana ni otoci Ciklade
ni slavni Rod ni strašna tračka
Propontida ni divlji pontski zaljev,
gdje je taj poslije-brodić prije bio
kosata šuma: jer na kitorskom grebenu
često je šumnom kosom siktao.
Pontska Amastri i šimširom obrasli Kitore,
tebi je to, kaže brodić, bilo i jest
najpoznatije; od najranijeg postanka,
kaže, stajao je na tvome vrhuncu,
u tvome moru smočio vesla,
i odande kroz tolika bijesna mora
nosio gospodara, bilo da ga je lijevi
bilo desni vjetar zvao, bilo da je Jupiter
oba povoljna zajedno oborio na nogu;
i da nikakvi zavjeti obalnim bogovima
za nj nisu učinjeni, dok je dolazio s mora
najdaljega sve do ovog bistrog jezera.
Ali to je prije bilo: sada u skrovitu
stari miru i posvećuje se tebi,
blizanče Kastore i blizanče Kastorov.

Živimo, moja Lezbijo, i ljubimo se,
a govorkanja odveć strogih staraca
sva procijenimo za jedan novčić.
Sunca mogu zaći i vratiti se:
nama, kad jednom zađe kratka svjetlost,
valja prospavati jednu vječnu noć.
Daj mi tisuću poljubaca, zatim sto,
pa drugu tisuću, pa druge stotine sto,
pa još drugu tisuću, zatim sto,
zatim, kad ih načinimo mnogo tisuća,
pomiješat ćemo ih, da ne znamo,
ili da nam nitko zao ne uzmogne zavidjeti,
kad dozna da je toliko poljubaca.

Flavije, o svojoj miloj Katulu bi,
da nije neljupka i neotmjena,
htio kazati, ni ne bi mogao šutjeti.
No voliš neku groznu
bludnicu: to se stidiš priznati.
Jer da ne ležiš praznih noći,
uzalud viče prešućena postelja
mirišući vijencima i sirijskim uljem,
i jastuk, podjednako i ovdje i ondje
izgažen, i drhtava kreveta rasklimana
škripa i njihanje.
Jer ništa ne vrijedi bludničenje prešutjeti, ništa.
Zašto? Ne bi tako izmoždene bokove pokazivao,
da ne činiš kakvu ludost.
Zato, što god imaš dobra i zla,
reci nam: hoću tebe i tvoje ljubavi
do neba dozvati ljupkim stihom.

Pitaš koliko mi je tvojih poljubaca,
Lezbijo, dosta i previše.
Koliko je velik broj libijskog pijeska
što u silfijonosnoj Kireni leži,
između proročišta žarkoga Jupitera
i svetog groba staroga Bata,
ili koliko zvijezda, kad noć šuti,
gleda potajne ljubavi ljudi —
toliko te poljubaca poljubiti
mahnitom je Katulu dosta i previše,
koje niti radoznali ne bi mogli
prebrojiti niti zao jezik urekti.

Jadni Katule, prestani ludovati,
i što vidiš da je propalo, drži izgubljenim.
Sjala su ti nekoć blistava sunca,
kad si dolazio kamo te djevojka vodila,
ljubljena od nas koliko nijedna neće biti.
Ondje su se tada zbivale mnoge šale,
koje si ti htio, a djevojka nije odbijala.
Sjala su ti zaista blistava sunca.
Sad ona više neće: i ti, nemoćnik, nemoj,
niti slijedi onu koja bježi, niti živi jadan,
nego uporna uma podnesi, otvrdni.
Zbogom, djevojko! Već Katul otvrdnjuje,
neće te tražiti ni moliti protiv volje:
a ti ćeš patiti, kad te nitko ne bude molio.
Zločesta, jao tebi! Kakav te život čeka!
Tko će ti sad prići? Komu ćeš se činiti lijepa?
Koga ćeš sad voljeti? Čija ćeš biti nazvana?
Koga ćeš ljubiti? Kome ćeš usne gristi?
A ti, Katule, odlučan otvrdni.

Veranije, od svih mojih prijatelja
meni draži od tri stotine tisuća,
jesi li došao domu k svojim penatima
i jednodušnoj braći i staroj majci?
Došao si! O meni blažene vijesti!
Vidjet ću te zdrava i čut ću te kako o Iberima
pripovijedaš mjesta, djela, narode,
kako ti je običaj, i privivši ti vrat
poljubit ću ti milo lice i oči.
O, koliko god ima blaženijih ljudi,
tko je od mene radosniji ili blaženiji?

Var me svojoj ljubavi bijaše odveo
da je vidim, mene besposlena s foruma —
bludnicu, kako mi se tad odjednom učini,
nipošto neljupku ni neljepušnu.
Kad onamo dođosmo, upadosmo u
razne razgovore, među njima kakva je
sada Bitinija, kako joj je,
je li mi kakva novca donijela.
Odgovorih ono što bijaše: ništa ni njima
ni pretorima ni pratnji,
zbog čega bi tko masniju glavu donio,
osobito onima kojima je pretor bio
gadan i za pratnju nije mario ni koliko za dlaku.
"Ali sigurno ipak", vele, "ono što se ondje
kaže da se rađa, nabavio si —
nosače za nosiljku." Ja, da se pred djevojkom
prikažem jednim od sretnijih,
"nije mi", velim, "bilo tako loše,
da, premda mi je zla provincija zapala,
ne bih mogao nabaviti osam pravih ljudi."
Ali nijedan mi ne bijaše ni ovdje ni ondje
tko bi slomljenu nogu starog ležaja
mogao na vrat sebi natovariti.
Tu ona, kako i priliči raspusnijoj,
"molim te", reče, "moj Katule, načas
mi te ustupi: jer hoću da me odnesu
k Serapisu." "Stani", rekoh djevojci,
"ono što maločas rekoh da imam,
promaklo mi je: moj drug
Cina je, Gaj Cina; on ih je sebi nabavio.
No, bili njegovi ili moji, što se mene tiče?
Služim se njima kao da sam ih sam nabavio.
Ali ti neslana i dosadna živiš,
kraj koje nije dopušteno biti nemaran."

Furije i Aurelije, drugovi Katulovi,
bilo da će prodrijeti k najdaljim Indima,
gdje se obala od daleko odjekujućim
istočnim valom udara,
bilo k Hirkancima ili mekim Arapima,
il’ k Sakama ili strjelonosnim Partima,
il’ k vodama koje sedmerostruki
boji Nil,
bilo da će prijeći visoke Alpe
gledajući spomenike velikog Cezara,
galski Rajnu, strahotno more, i naj-
dalje Britance —
sve to, što god donese volja
nebesnika, spremni zajedno okušati,
prenesite mojoj djevojci
malo nedobrih riječi.
Nek živi i zdrava je sa svojim preljubnicima,
kojih trista njih odjednom grli,
nijednoga uistinu ne ljubeći, nego svima jednako
prepone kidajući;
nek ne gleda, kao prije, na moju ljubav,
koja je njezinom krivnjom pala kao na rubu
livade cvijet, pošto ga je prolazeći
plug dotaknuo.

Marucine Azinije, ljevicom
ne služiš se lijepo u šali i vinu:
kradeš rupce nemarnijih.
Misliš da je to duhovito? Vara te, ludo!
Ma kako prljava i neljupka stvar bila.
Ne vjeruješ mi? Vjeruj Polionu
bratu, koji bi tvoje krađe i za talent
htio otkupiti; jer je u ljupkosti
rječit dječak i u dosjetkama.
Zato ili tri stotine hendekasilaba
očekuj, ili mi rubac vrati,
koji me ne dira svojom vrijednošću,
nego je uspomena moga druga.
Jer setabske rupce iz Iberije
poslaše mi na dar Fabul
i Veranije: njih moram voljeti,
i svog Veranija i Fabula.

Dobro ćeš večerati, moj Fabule, kod mene
za malo dana, ako ti bogovi budu skloni,
ako sa sobom doneseš dobru i veliku
večeru, ne bez sjajne djevojke
i vina i soli i svakog smijeha.
Ako to, velim, doneseš, ljupki naš,
dobro ćeš večerati; jer tvoga Katula
vrećica je puna paučine.
No zauzvrat ćeš primiti čistu ljubav
ili što je slađe i otmjenije:
jer dat ću ti pomast, koju su mojoj djevojci
darovale Venere i Kupidoni,
a kad je omirišeš, molit ćeš bogove
da te svega, Fabule, učine nosom.

Da te ne volim više od svojih očiju,
predragi Kalve, zbog toga bih te dara
mrzio vatinijevskom mržnjom:
jer što učinih ili što rekoh,
da me tolikim zlim pjesnicima upropaštavaš?
Onom klijentu neka bogovi zla mnoga dadu
koji ti je poslao toliko bezbožnika.
A ako, kako slutim, ovaj novi i probrani
dar daje tebi Sula pismoznanac,
nije mi loše, nego dobro i blaženo,
jer ne propadaju tvoji trudovi.
Bogovi veliki, strašnu i prokletu knjižicu,
koju si ti, dakako, svome Katulu
poslao, da odmah na dan umre,
na Saturnalije, najbolji od dana!
Ne, neće ti to tako proći, lažljivče:
jer, čim svane, k policama
knjižara ću potrčati, Cezije, Akvine,
Sufena — sve otrove skupit ću,
i tim ću te mukama nagraditi.
Vi pak zasad zbogom, otiđite
onamo odakle donesoste zlu nogu,
nevolje stoljeća, najgori pjesnici.

Ako ćete možda mojih ludorija
biti čitatelji i svoje ruke
ne budete se grozili primaknuti k nama,

Preporučujem tebi sebe i svoju ljubav,
Aurelije. Molim za stidljivu milost:
ako si u duši ikad što poželio
što bi čisto tražio i netaknuto,
sačuvaj mi dječaka stidljivo —
ne velim od svjetine: ne bojim se
onih koji na trgu, čas amo čas tamo,
prolaze zauzeti svojim poslom;
nego se od tebe bojim i tvoga uda
opasnog dječacima dobrim i zlim.
Njime, kako ti drago, kako ti volja, mrdaj
koliko hoćeš, kad bude vani spremno:
ovoga jedinog izuzimam, mislim, s pravom.
A ako te zla pamet i mahnit bijes
natjera, zločinče, u toliku krivnju
da mi zasjedama glavu napadneš —
ah, tada tebi, jadniku i zle sudbe,
kome će, razmaknutih nogu, kroz otvorena vrata
protrčati rotkve i cipli.

Jebat ću vas u guzicu i u usta,
Aurelije bludniče i razvratni Furije,
koji ste, po mojim stihićima, mislili
da sam, jer su nježni, malo stidljiv.
Jer pobožnu pjesniku priliči da bude čist
on sam, no stihićima nije nikako nužno,
koji tek tada imaju sol i ljupkost
ako su nježni i malo besramni
i ako mogu podražiti ono što svrbi —
ne velim dječacima, nego tim dlakavcima
koji ne mogu micati tvrdim slabinama.
Vi, jer ste mnogo tisuća poljubaca
pročitali, mislite da sam slab muškarac?
Jebat ću vas u guzicu i u usta.

O Kolonijo, koja želiš igrati na dugom mostu
i spremna si plesati, ali se bojiš neprikladnih
nogu mostića što stoji na obnovljenim daščicama,
da ne padne nauznak i legne u duboku močvaru,
neka ti se dobar most po tvojoj volji načini,
na kojemu bi se i Salisubsilova svetkovina mogla slaviti,
ovaj mi dar podaj, Kolonijo, najvećeg smijeha.
Nekog svog sugrađanina hoću da s tvoga mosta
padne strmoglavce u blato, preko glave i nogu,
i to ondje gdje je cijeloga jezera i smrdljive močvare
najmodrija i najdublja provalija.
Najgluplji je taj čovjek, i ne razumije ni koliko dijete
od dvije godine što spava na drhtavoj ruci oca:
njemu, premda je za ženu djevojka u najzelenijem cvijetu
(a djevojka nježnija od najnježnijeg jareta,
koju bi valjalo čuvati brižnije od najcrnjeg grožđa),
pušta je da se igra kako joj drago, i ne mari ni za dlaku,
niti se sa svoje strane diže, nego kao joha
u ligurskom jarku leži posječena sjekirom,
osjećajući sve toliko kao da je nigdje nema:
takav taj moj tupan ništa ne vidi, ništa ne čuje,
tko je sam, je li ili nije, ni to ne zna.
Sad ga hoću strmoglava s tvoga mosta baciti,
ne bih li mu odjednom prenuo glupu tromost
i ostavio u teškom blatu njegov mlitav duh,
kao što mazga ostavlja željeznu potkovu u ljepljivoj kaljuži.

Aurelije, oče gladi —
ne samo ovih, nego koliko ih bilo,
ili jest, ili će u drugim godinama biti —
želiš u guzicu jebati moju ljubav.
I ne kriomice: jer si zajedno, šališ se skupa,
priljubljen uz bok sve pokušavaš.
Uzalud: jer dok mi spremaš zasjede,
dohvatit ću te prvi kroz usta.
I da to činiš sit, šutio bih:
sad me baš to boli, što će gladovati,
ah, jao meni, moj dječak, i žeđati naučiti.
Zato prestani, dok smiješ stidljivo,
da ne dovršiš, ali kroz usta jeban.

Onaj Sufen, Vare, kojega dobro znaš,
čovjek je ljupak i duhovit i uglađen,
a k tome sastavlja daleko najviše stihova.
Mislim da mu je tisuću, ili deset tisuća, ili više
ispisano, i ne tako, kako biva, na palimpsestu
zabilježeno: kraljevski papir, nove knjige,
novi svici, vrpce, crvena koža,
olovom povučeno i plovućcem sve poravnato.
Kad to čitaš, onaj lijepi i uglađeni
Sufen opet se čini kao neki kozar ili kopač:
toliko se razlikuje i mijenja.
Što da mislimo da je to? Onaj koji je maločas bio šaljivac,
ili ako je što od toga izbrušenije izgledalo,
isti je od neduhovita sela neduhovitiji
čim se poezije dohvatio, niti je ikad
tako blažen kao kad pjesmu piše:
toliko se u sebi raduje i toliko se sam sebi divi.
Dakako, svi se jednako varamo, niti ima ikoga
koga u nekoj stvari ne bi mogao vidjeti kao Sufena.
Svakomu je dodijeljena njegova zabluda,
ali ne vidimo torbu što nam je na leđima.

Furije, koji nemaš ni roba ni škrinje,
ni stjenice ni pauka ni vatre,
ali imaš i oca i maćehu, kojih
zubi mogu i kamen sažvakati,
dobro ti je s tvojim ocem
i s drvenom ženom očevom.
I nije čudo: jer svi ste zdravi,
dobro probavljate, ničega se ne bojite —
ni požara, ni teških ruševina,
ni bezbožnih krađa, ni otrovnih spletki,
ni drugih opasnih slučajeva.
A tijela suša od roga,
ili što je god suše, imate
od sunca i studeni i gladi.
Zašto ti ne bi bilo dobro i blaženo?
Od tebe je znoj daleko, daleko slina,
i sluz i zla nazeblina nosa.
Ovoj čistoći dodaj još čišće:
guzica ti je čišća od solenke,
niti sereš ni deset puta u cijeloj godini;
i to je tvrđe od boba i kamenčića,
pa da to rukama trljaš i drobiš,
nikad ne bi mogao prst uprljati.
Te tolike blagodati, Furije,
nemoj prezirati ni smatrati malenima,
i sto sestercija koje običavaš moliti
prestani: jer dovoljno si blažen.

O ti koji si cvijetak Juvencijâ —
ne samo ovih, nego koliko ih bilo,
ili poslije u drugim godinama bude —
radije bih da si Midino bogatstvo dao
onome koji nema ni roba ni škrinje,
nego da dopuštaš da te on ljubi.
"Što? Nije li lijep čovjek?" reći ćeš. Jest:
ali taj lijepi nema ni roba ni škrinje.
To ti, kako god hoćeš, odbaci i omalovaži:
ipak nema ni roba ni škrinje.

Razvratni Tale, mekši od zečje dlake,
ili od guščje srži, ili od donje resice uha,
ili od mlitava uda starčeva i paučinasta plijesnja,
a isti, Tale, grabežljiviji od burne oluje —
kad ti se ženama zjevanje pokaže —
vrati mi moj plašt koji si ugrabio,
i setabski rubac i tinske vezove,
ludo, koje javno običavaš nositi kao djedovinu.
Njih sada s noktiju odlijepi i vrati,
da ti vunasti bok i meke ručice
sramotno ne ispišu užareni bičevi,
i da se neobično ne uzbibaš kao malen brod
uhvaćen na velikom moru bijesnim vjetrom.

Furije, vaša seoska kućica ni južnom
vjetru nije izložena ni Favoniju,
ni divljem Boreju ili Apeliotu,
nego zajmu od petnaest tisuća i dvjesto.
O strašnog i pogubnog vjetra!

Poslužitelju staroga falernca, dječače,
natoči mi gorče čaše,
kako nalaže zakon Postumije gospodarice,
pijanije od pijana zrna.
A vi odavde kamo vam drago otiđite, vode,
propasti vina, i k strogima
preselite: ovdje je čisti Tionijanac.

Pizonovi drugovi, prazna pratnjo
s prikladnim i laganim zavežljajima,
Veranije najbolji i ti moj Fabule,
kako ste? Jeste li s onim
ništarijom dosta studeni i gladi podnijeli?
Pokazuje li se u knjigama kakva zaradica
kao izdatak — kao meni, koji sam, slijedeći svoga
pretora, zabilježio kao dobitak ono što sam dao?
O Memije, dobro si me i dugo, nauznak,
cijelom onom gredom polako kroz usta jebao.
Ali, koliko vidim, u jednakom ste
položaju bili: jer nimalo manjom motkom
nabijeni ste. Traži plemenite prijatelje!
A vama zla mnoga bogovi i božice
neka dadu, sramoto Romula i Rema.

Tko to može gledati, tko može podnijeti,
osim bestidnika i proždrljivca i kockara,
da Mamura ima ono što je kosata Galija
imala prije i najdalja Britanija?
Razvratni Romule, to ćeš gledati i trpjeti?
I on će sad, ohol i preobilan,
obilaziti postelje sviju
kao bijeli golub ili Adonis?
Razvratni Romule, to ćeš gledati i trpjeti?
Bestidnik si i proždrljivac i kockar.
Zar si zbog tog imena, jedincati vojskovođo,
bio na najdaljem otoku zapada,
da onaj vaš izjebani ud
pojede dvije stotine ili tri stotine?
Što je drugo naopaka darežljivost?
Je li premalo rasuo ili premalo prožderao?
Najprije je očevinu razderao;
drugi je plijen bio pontski; zatim treći
iberski, koji poznaje zlatonosna rijeka Tag.
Sad ga se boji Galija i Britanija.
Zašto tog zlotvora njegujete? Ili što on može
osim proždirati masne baštine?
Zar zbog tog imena, najbogatiji u gradu,
taste i zete, upropastiste sve?

Alfene, zaboravni i prema jednodušnim drugovima lažni,
zar ti već nije žao, tvrdi, tvog slatkog prijateljića?
Zar me već izdati, već me prevariti ne oklijevaš, vjerolomni?
Ni bezbožna djela varljivih ljudi nebesnicima nisu mila;
ti to zanemaruješ, a mene jadnog ostavljaš u nevoljama.
Jao, reci, što da čine ljudi, ili komu da vjeruju?
Ti si mi doista nalagao da predam dušu, nepravedniče,
uvodeći me u ljubav, kao da mi je sve sigurno.
Isti se sad povlačiš, i sve svoje riječi i djela
puštaš da vjetrovi ništavno odnesu i zračne magle.
Ako si ti zaboravio, ali bogovi pamte, pamti Vjernost,
koja će učiniti da se poslije pokaješ svoga djela.

Gotovo poluotoka, Sirmije, i otoka
okce, koje god u prozirnim jezerima
i na golemom moru nosi svaki Neptun,
kako te rado i kako radostan gledam,
jedva sam sebi vjerujući da sam tinijska
i bitinijska ostavio polja i da te vidim na sigurnom!
O što je blaženije od oslobođenih briga,
kad um odloži teret, i mi, umorni od tuđinskog
truda, dođemo svom ognjištu
i počinemo na željenoj postelji?
To je ono jedino što vrijedi za tolike trudove.
Zdravo, o ljupki Sirmije, i raduj se gospodaru;
radujte se i vi, o lidijskoga jezera vali;
smijte se, koliko god ima kod kuće smijeha.

Molim te, moja slatka Ipsitilo,
milino moja, ljupkosti moja,
naredi da dođem k tebi na podnevni počinak.
I ako to narediš, pomozi mi:
neka nitko ne zasune vratnicu na pragu,
niti tebi bude drago izaći van;
nego kod kuće ostani i pripremi nam
devet neprekidnih jeba.
No, ako ćeš što učiniti, odmah naredi:
jer ležim nauznak najeden i sit,
probijam i tuniku i plašt.

O najbolji od kupališnih kradljivaca,
Vibenije oče, i razvratni sine
(jer otac je prljavijom desnicom,
a sin proždrljivijom guzicom),
zašto ne odete u progonstvo i zle krajeve,
kad su već očeve pljačke
poznate narodu, a ti, sine, dlakave
stražnjice ne možeš prodati ni za novčić?

Dijanini smo u zaštiti
djevojke i čisti dječaci;
Dijanu, čisti dječaci
i djevojke, pjevajmo.
O Latonijo, velikog
velika djeco Jupitera,
koju je mati blizu delske
položila masline,
da budeš gospodarica gora
i zelenih šuma
i skrovitih klanaca
i zvonkih rijeka;
ti si Lucina zvana
od Junone rodiljama u bolovima,
ti si moćna Trivija i lažnim
svjetlom zvana Luna.
Ti mjesečnim tokom, božice,
mjereći godišnji put,
seljakove seoske
krovove puniš dobrim plodovima.
Budi kojim ti god drago
imenom sveta, i Romulov,
kao nekoć obično, dobrom
štiti pomoću narod.

Nježnom pjesniku, mome drugu
Ceciliju, htio bih, papire, da kažeš
neka dođe u Veronu, ostavljajući Novoga
Koma zidine i larijsku obalu:
jer neke misli hoću
da primi, prijatelj svoj i moj.
Zato, ako bude pametan, gutat će put,
makar ga bijela djevojka tisuću puta,
dok odlazi, zvala i, obje ruke
oko vrata ovijajući, molila da ostane —
ona koja sad, ako mi istinu javljaju,
za njim gine nemoćnom ljubavlju:
jer otkad je pročitao započetu
"Gospodaricu Dindima", otad jadnici
ognjevi jedu unutrašnju srž.
Praštam ti, djevojko od safičke
Muze učenija: jer ljupko je
od Cecilija započeta Velika Majka.

Anali Volusijevi, posrani papiru,
ispunite zavjet za moju djevojku:
jer se svetoj Veneri i Kupidonu
zavjetovala, ako joj se vratim
i prestanem vitlati oštre jambe,
da će najizabranije spise najgorega pjesnika
dati sporonogom bogu
da se spale na nesretnom drvu.
I to je najgora djevojka vidjela
da se šaljivo i ljupko zavjetuje bogovima.
Sada, o iz modrog mora rođena,
koja sveti Idalij i otvorene Urije,
i Ankonu i trščanu Knid
štuješ, i Amatunt, i Golge,
i Durahij, jadransku krčmu —
primljenim učini i vraćenim zavjet,
ako nije neljupko ni neljepušno.
A vi zasad u vatru idite,
puni seljaštva i neduhovitosti,
Anali Volusijevi, posrani papiru.

Pohotna krčmo i vi drugovi za stolom,
deveti stupe od kapastih braće,
mislite li da vi jedini imate udove,
da je vama jedinima dopušteno sve djevojke
izjebati i druge smatrati jarcima?
Ili, jer neprekidno sjedite glupavi,
sto ili dvije stotine, mislite da se neću usuditi
vas dvjesto sjedeća odjednom kroz usta jebati?
A mislite: naime, cijeloj vam
krčmi na pročelje slike udova ću napisati.
Jer djevojka koja mi je s krila pobjegla,
ljubljena toliko koliko nijedna neće biti,
za koju su mi velike bitke bijene,
smjestila se ovdje. Nju svi dobri i sretni
ljubite, i doista — što je nedostojno —
svi maleni i uličarski preljubnici;
ti povrh svih, jedini od dugokosih,
sine zečodlike Keltiberije,
Egnacije, kojega dobrim čini tamna brada
i zub istrljan iberskom mokraćom.

Zlo je, Kornificije, tvome Katulu,
zlo je, tako mi Herkula, i mučno,
i sve više iz dana u dan i iz sata u sat.
A ti, što je najmanje i najlakše,
kakvom si ga utješio riječju?
Ljutim se na tebe. Tako moju ljubav?
Malo kakve god utjehe,
žalosnije od simonidskih suza.

Egnacije, jer ima bijele zube,
smiješi se svugdje. Ako se dođe do klupe
optuženika, kad govornik izaziva plač,
smiješi se on. Ako se kod lomače pobožnog sina
tuguje, kad osirotjela mati oplakuje jedinca,
smiješi se on. Što god bilo, gdje god bilo,
što god radi, smiješi se. Tu bolest ima,
niti otmjenu, kako mislim, niti uglađenu.
Zato te moram opomenuti, dobri Egnacije.
Da si Rimljanin ili Sabinjanin ili Tiburćanin,
ili štedljivi Umbrijac ili debeli Etruščanin,
ili Lanuvijac, crn i zubat,
ili Transpadanac — da i svoje spomenem —
ili tko god čisto pere zube,
ipak ne bih htio da se svugdje smiješiš;
jer od glupava smijeha nema ništa gluplje.
Sad si Keltiber: a u keltiberskoj zemlji,
čime se tko pomokrio, time obično ujutro
zub i rumene desni trlja,
pa što je taj vaš zub uglađeniji,
to više obznanjuje da si popio mokraće.

Kakva te zla pamet, jadni Ravide,
goni strmoglava u moje jambe?
Koji ti bog, loše prizvan,
sprema pobuditi mahnitu svađu?
Il’ da dođeš na usta svjetine?
Što hoćeš? Kako god, želiš biti poznat?
Bit ćeš, kad si već moju ljubav
htio voljeti uz dugu kaznu.

Ameana, izjebana djevojka,
zatraži od mene punih deset tisuća —
ta djevojka ružnjikava nosa,
prijateljica formijanskog rasipnika.
Rođaci, kojima je djevojka na brizi,
sazovite prijatelje i liječnike:
nije zdrava djevojka, i ne pita
kakva je zrcalo bogato slikama.

Priđite, hendekasilabi, koliko vas ima,
svi odasvud, koliko god vas ima.
Za šalu me smatra sramotna bludnica
i poriče da će mi vaše vratiti
pločice — ako to možete podnijeti.
Progonimo je i natrag zahtijevajmo.
Pitate koja je? Ona koju vidite
kako ružno stupa, glumački i dosadno
se smijući gubicom galskog psića.
Opkolite je i natrag zahtijevajte:
"Smrdljiva bludnice, vrati knjižice,
vrati, smrdljiva bludnice, knjižice."
Ne mariš ni novčić? O blato, bludilište,
ili što god možeš gore biti.
Ali ipak ne treba misliti da je to dosta.
A ako ništa drugo ne možemo, rumenilo
iscijedimo iz bezobraznog pasjeg lica.
Vičite opet jačim glasom:
"Smrdljiva bludnice, vrati knjižice,
vrati, smrdljiva bludnice, knjižice."
Ali ništa ne postižemo, ništa se ne miče.
Treba nam promijeniti način i postupak,
ne bismo li štogod više postigli:
"Stidljiva i čestita, vrati knjižice."

Zdravo, djevojko ni malena nosa,
ni lijepe noge, ni crnih očiju,
ni dugih prstiju, ni suhih usta,
niti baš odveć otmjena jezika,
prijateljice formijanskog rasipnika.
Tebe provincija naziva lijepom?
S tobom se naša Lezbija uspoređuje?
O nerazborito i neduhovito doba!

O imanje naše, bilo sabinsko bilo tiburtsko
(jer da si tiburtsko tvrde oni kojima nije
stalo Katula povrijediti; a oni kojima jest,
kladom se kojom god kladu da si sabinsko),
no bilo sabinsko bilo, istinitije, tiburtsko,
rado sam bio u tvojoj prigradskoj
vili i zli sam kašalj iz grudi izgnao,
kojim me ne bez razloga trbuh,
dok težim za raskošnim, obdari, večerama.
Jer, dok želim biti Sestijev gost,
govor protiv Ancija, natjecatelja,
pun otrova i pošasti pročitah.
Tu me hladna i česta kašnjica
prodrma sve dok u tvoje krilo ne pobjegoh
i ne izliječih se odmorom i koprivom.
Zato, oporavljen, najveću ti hvalu
dajem, što nisi osvetio moj grijeh.
I ne molim više, ako Sestijeve zločeste spise
opet primim, neka nazeb i kašalj
ne meni, nego samom Sestiju studen donese,
koji me tada zove kad lošu knjigu pročitam.

Akmu Septimije, svoju ljubav,
držeći u krilu, "moja", reče, "Akmo,
ako te ludo ne ljubim i ne budem spreman
voljeti te neprekidno kroz sve godine
koliko god najviše tko može ginuti,
sam u Libiji i sprženoj Indiji
neka sretnem sivooka lava."
Kad to reče, Amor, kao prije slijeva,
zdesna kihnu odobravanje.
A Akma, lako zabacivši glavu
i slatke oči pijana dječaka
onim rumenim ustima poljubivši,
"tako", reče, "moj živote, Septimiću,
ovom jedinom gospodaru zauvijek služimo,
kao što meni mnogo veći i žešći
oganj gori u mekoj srži."
Kad to reče, Amor, kao prije slijeva,
zdesna kihnu odobravanje.
Sada, pošavši od dobrog znamenja,
uzajamnim srcima ljube i ljubljeni su.
Jadni Septimije jednu Akmu
voli više od Sirija i Britanija:
u jednom Septimiju vjerna Akma
čini radosti i slasti.
Tko je ikad ljude vidio blaženije,
tko Veneru sretnije naklonjenu?

Već proljeće vraća blage topline,
već bijes ekvinocijalnog neba
utihnjuje na ugodnu Zefirovu dahu.
Neka se ostave frigijska, Katule, polja
i plodno tlo žarke Niceje:
k slavnim gradovima Azije poletimo.
Već um, zadrhtao, žudi lutati,
već veseli od žara jačaju noge.
O slatki zborovi drugova, zbogom,
koje, zajedno daleko od doma pošle,
razni raznoliki putovi kući vraćaju.

Porcije i Socracione, dvije ljevice
Pizonove, svrabe i glade svijeta,
vas je onaj obrezani Prijap mome
Veraniju i Fabulu pretpostavio?
Vi raskošne gozbe skupo
po danu priređujete? A moji drugovi
traže na raskršću pozive?

Medene oči tvoje, Juvencije,
kad bi mi tko dao neprestano ljubiti,
ljubio bih sve do tri stotine tisuća,
niti bih se ikad činio da ću biti sit,
ne kad bi od suhoga klasja gušća
bila žetva našeg cjelivanja.

Najrječitiji od Romulovih unuka,
koliko ih ima i koliko ih bilo, Marko Tulije,
i koliko će ih poslije u drugim godinama biti,
najveću ti hvalu Katul
daje, najgori od svih pjesnik —
toliko najgori od svih pjesnik
koliko si ti najbolji od svih zaštitnik.

Jučer, Licinije, dokoni,
mnogo smo se igrali na mojim pločicama,
kako smo se dogovorili da budemo raspusni.
Pišući stihiće, svaki od nas
poigravao se metrom čas ovako čas onako,
uzvraćajući uzajamno kroz šalu i vino.
I otiđoh odande tvojom ljupkošću
raspaljen, Licinije, i dosjetkama,
tako da me jadnika ni jelo nije radovalo,
ni san mi mirom nije pokrivao oči,
nego sam se neukroćen bijesom po cijelom krevetu
prevrtao, žudeći ugledati svjetlo,
da s tobom govorim i da s tobom budem.
A pošto su umorni od truda udovi
polumrtvi na ležaju ležali,
ovu sam ti, ugodni, pjesmu napravio,
iz koje bi razabrao moju bol.
Sada se čuvaj da ne budeš drzak, i naše molbe,
molimo, čuvaj se prezreti, okce,
da Nemeza od tebe ne zatraži kaznu.
Silovita je božica: čuvaj se povrijediti je.

Onaj mi se čini jednak bogu,
onaj, ako je dopušteno, da nadmašuje bogove,
koji sjedeći nasuprot neprestano tebe
gleda i sluša
kako se slatko smiješ — što meni jadnom sva
otima osjetila: jer čim tebe,
Lezbijo, ugledah, ništa mi više ne ostade;
nego jezik otupi, tanak niz udove
plamen se razlijeva, vlastitim zvukom
zvone uši, dvostrukom se pokrivaju
oči noću.
Dokolica, Katule, tebi je mučna:
u dokolici uživaš i previše mahnitaš.
Dokolica je i kraljeve prije i blažene
upropastila gradove.

Što je, Katule? Što oklijevaš umrijeti?
Na kurulskoj stolici čvornati Nonije sjedi,
preko konzulata krivo se zakleo Vatinije:
što je, Katule? Što oklijevaš umrijeti?

Nasmijah se maločas nekome iz mnoštva,
koji, kad je čudesno vatinijevske
zločine moj Kalvo razložio,
diveći se reče, dižući ruke:
"Bogovi veliki, rječiti kepčić!"

Otonova je glava posve malena,
a Herijeve seljačke poluoprane noge,
tanak i lagan Libonov prdež;
da ne sve, htio bih da se zamjeriš
tebi i Fuficiju, prekuhanu starcu.
Naljutit ćeš se opet na moje jambe,
nezaslužene, jedincati vojskovođo.

Molimo, ako slučajno nije dosadno,
pokaži nam gdje su tvoje tmine.
Tražili smo te na Manjem polju,
tebe u cirkusu, tebe u svim knjižicama,
tebe u posvećenom hramu vrhovnog Jupitera.
U trijemu Velikoga, ujedno,
sve ženice, prijatelju, zgrabih,
koje ipak vidjeh vedra lica.
Tako sam glasno zahtijevao:
"Kamerija mi dajte, zle djevojke!"
Neka reče, otkrivši golu dojku:
"Evo, ovdje se krije u ružičastim bradavicama."
Ali podnositi te već je Herkulov posao:
niti da se pretvorim u onog kretskog čuvara,
niti da se nosim pegazovskim letom,
niti da sam Ladas ili krilonogi Perzej,
niti Rezov snježni i brzi dvopreg:
dodaj ovamo pernonoge i leteće,
i uz to zatraži trk vjetrova —
koje bi svezane, Kamerije, meni predao:
ipak bih iznemogao u svoj srži
i mnogim malaksalostima izjeden
bio tražeći te, prijatelju.
Zar me s tolikom ohološću odbijaš, prijatelju?
Reci nam gdje ćeš biti, iznesi
smjelo, povjeri, predaj svjetlu.
Drže li te sada mliječnobijele djevojke?
Ako jezik držiš u zatvorenim ustima,
odbacit ćeš sve plodove ljubavi:
Venera se raduje brbljavu govoru.
Ili, ako hoćeš, možeš zaključati nepce,
dok si dionik istinske ljubavi.

O smiješne stvari, Katone, i šaljive,
i dostojne tvojih ušiju i tvoga smijeha.
Smij se, koliko voliš, Katone, Katulu:
stvar je smiješna i previše šaljiva.
Uhvatih maločas dječačića djevojke
gdje se natiskuje: njega ja, ako se sviđa Dioni,
umjesto koplja svojim krutim udarih.

Lijepo se slažu pokvareni razvratnici,
Mamura i buzeranski Cezar.
I nije čudo: mrlje jednake obojici,
jedna gradska a ona formijanska,
utisnute stoje i neće se sprati:
bolesni jednako, blizanci obojica,
na jednom ležaju obojica učenjaci,
nije ovaj od onoga proždrljiviji preljubnik,
suparnici drugovi djevojčica:
lijepo se slažu pokvareni razvratnici.

Celije, naša Lezbija, ona Lezbija,
ona Lezbija, koju je Katul jedinu
volio više od sebe i svih svojih,
sada na raskršćima i u prolazima
dere unuke velikodušnog Rema.

Bonjonjska Rufa Rufula puši,
žena Menenijeva, koju ste često po grobljima
vidjeli kako s same lomače grabi večeru,
kad, jureći za kruhom skotrljanim iz vatre,
biva tučena od poluobrijanog spaljivača mrtvaca.

Zar te lavica na libijskim gorama,
ili Scila što laje donjim dijelom prepona,
rodi tako tvrda i gnusna uma,
da si glas molitelja u krajnjoj nevolji
prezreo — ah, odveć divljeg srca?

O stanovniče brda
helikonskog, rode Uranije,
koji grabiš nježnu k mužu
djevu, o Himeneju Himene,
o Himene Himeneju,
ovij sljepoočnice cvijećem
slatko mirisne mažurane,
uzmi plameni veo, radostan amo,
amo dođi noseći na snježnoj
nozi žutu papuču,
i probuđen vedrim danom
pjevajući svadbene
zvonkim glasom pjesme
udaraj tlo nogama, rukom
potresaj borovu baklju.
Jer Vinija se Manliju,
kakva Idalij štujući
dođe k frigijskom sucu
Venera, dobra s dobrim
udaje se znamenjem djeva,
kao što cvatuća blista
azijska mirta grančicama,
koje hamadrijade božice
za igru sebi rosnom
hrane vlagom.
Stoga hajde, amo prilazeći
nastavi ostaviti tespijske
hridi, aonske špilje,
koje odozgo natapa
rashlađujući nimfa Aganipa,
i kući gospodaricu zovi
željnu novoga supruga,
obvezujući um ljubavlju
kao žilav bršljan amo-tamo
stablo obavija lutajući.
I vi također ujedno, čedne
djevice, kojima dolazi
jednak dan, hajte u skladu
recite: o Himeneju Himene,
o Himene Himeneju.
Da radije, čuvši
da se poziva na svoju
dužnost, amo neka pristupi
vođa dobre Venere, dobri
spojitelj ljubavi.
Koji je bog više za tjeskobne
da ga traže ljubavnike?
Koga će štovati ljudi više
od nebesnika? o Himeneju Himene,
o Himene Himeneju.
Tebe svojima drhtavi roditelj
priziva, tebi djevice
pojasićem razvezuju njedra,
tebe bojeći se željnim
uhom hvata novi muž.
Ti divljem mladiću u ruke
cvatuću sam djevojčicu
predaješ s krila njezine
majke, o Himeneju Himene,
o Himene Himeneju.
Ništa ne može bez tebe Venera
što bi dobar glas odobrio
od koristi steći: ali može
kad ti hoćeš. Tko bi se s ovim bogom
usudio usporediti?
Nijedna ne može bez tebe kuća
djecu dati, niti roditelj
na potomstvo se osloniti: ali može
kad ti hoćeš. Tko bi se s ovim bogom
usudio usporediti?
Koja bi bez tvojih obreda bila,
ne bi mogla dati zaštitnike
zemlja svojim granicama: ali mogla bi
kad ti hoćeš. Tko bi se s ovim bogom
usudio usporediti?
Otvorite zasune vrata,
djeva je tu. Vidiš li kako baklje
potresaju sjajne pramenove?
Neka je zadržava plemeniti stid:
no ona, više ga slušajući,
plače jer mora ići.
Prestani plakati. Ne prijeti tebi,
Aurunkuleja, opasnost
da bi ikoja žena ljepša
svijetli iz Oceana dan
vidjela kako dolazi.
Takav u šarenu obično
bogatoga gospodara vrtiću
stoji cvijet zumbulov.
Ali oklijevaš, odlazi dan:
istupi, nova nevjesto.
Istupi, nova nevjesto, ako
se već čini, i da čuješ
naše riječi. Gledaj kako baklje
zlatne potresaju pramenove:
istupi, nova nevjesto.
Neće tvoj lakoumni, u zlo
odani muž preljubu,
sramotne rugobe goneći,
od tvojih nježnih htjeti
spavati odvojen bradavica,
nego kao što gipka
loza obavija zasađena stabla,
bit će obavijen u tvoj
zagrljaj. Ali odlazi dan:
istupi, nova nevjesto.
O postelji što svima
bijelom nogom ležaja,
koje dolaze tvome gospodaru,
kolike radosti, koje u lutavoj
noći, koje usred dana
neka uživa! Ali odlazi dan:
istupi, nova nevjesto.
Podignite, o dječaci, baklje:
plameni veo vidim gdje dolazi.
Idite, pjevajte u skladu:
o Himene Himeneju io,
o Himene Himeneju.
Neka dugo ne šuti drska
fesceninska šala,
niti neka orahe dječacima ne uskrati
priležnik, čuvši o napuštenoj
gospodarevoj ljubavi.
Daj orahe dječacima, lijeni
priležniče: dovoljno si dugo
igrao se orasima: mili se
sad služiti Talasiju.
Priležniče, daj orahe.
Prezirao si seoske namjesnice,
priležniče, danas i jučer:
sad ti brijač-kovrčar
striže lice. Jadan, ah, jadan
priležniče, daj orahe.
Kaže se da se teško od svojih
golobradih, namirisani mladoženjo,
suzdržavaš: ali suzdrži se.
O Himene Himeneju io,
o Himene Himeneju.
Znamo da ti je ono što je dopušteno
jedino poznato: ali mužu
to isto nije dopušteno.
O Himene Himeneju io,
o Himene Himeneju.
Nevjesto, i ti što tvoj
muž zatraži pazi da ne odbiješ,
da traženo drugdje ne ode.
O Himene Himeneju io,
o Himene Himeneju.
Evo ti kako je moćna kuća
i blažena muža tvoga:
neka ti neprekidno služi
(o Himene Himeneju io,
o Himene Himeneju),
sve dok drhtavu mičući
sijedu sljepoočnicu starost
sve svima potvrdi klimanjem.
O Himene Himeneju io,
o Himene Himeneju.
Prenesi uz dobar znamen
preko praga zlaćane noge,
i uđi kroz uglačana vrata.
O Himene Himeneju io,
o Himene Himeneju.
Pogledaj kako jedini, ležeći,
muž tvoj na tirskom ležaju
sav se naginje k tebi.
O Himene Himeneju io,
o Himene Himeneju.
Njemu ne manje nego tebi
u dubini grudi gori
plamen, ali iznutra jače.
O Himene Himeneju io,
o Himene Himeneju.
Pusti oblu ručicu,
dječače u togi, djevojčice:
neka sad priđe ležaju muža.
O Himene Himeneju io,
o Himene Himeneju.
O vi, starim muževima
dobro poznate čestite žene,
položite djevojčicu.
O Himene Himeneju io,
o Himene Himeneju.
Sad smiješ doći, mladoženjo:
žena ti je u ložnici,
licem cvjetnim blistajući,
kao bijela kamilica
ili žuti mak.
Ali, mladoženjo, (tako mi pomogli
nebesnici) nimalo manje
lijep si, niti tebe Venera
zanemaruje. Ali odlazi dan:
nastavi, ne oklijevaj.
Nisi dugo oklijevao,
već dolaziš. Dobra ti Venera
pomogla, jer otvoreno
što želiš želiš i dobru
ne skrivaš ljubav.
Onaj neka afričke prašine
i zvijezda trepetljivih
najprije izbroji broj,
tko vaše želi izbrojiti
mnoge tisuće igara.
Igrajte se kako vam drago, i uskoro
djecu dajte. Ne priliči
tako staro bez djece
ime da bude, nego iz istoga
korijena uvijek da se rađa.
Torkvata želim maloga
gdje s krila svoje majke
pružajući nježne ruke
slatko se smije ocu
poluotvorenom usnicom.
Neka bude sličan svome ocu
Manliju, i lako neznancima
neka ga svi prepoznaju,
i čednost svoje
majke neka licem odaje.
Takva njemu od dobre
majke hvala neka podrijetlo potvrdi,
kakva jedinstvena od najbolje
majke Telemahu ostaje
slava Penelopina.
Zatvorite vrata, djevice:
igrali smo se dosta. A vi, dobri
supruzi, dobro živite i
neprestanim poslom snažnu
vježbajte mladost.

Večernjača je tu: mladići, ustanite: Večernjača s Olimpa
dugo iščekivano jedva napokon diže svjetlo.
Ustati je već vrijeme, već obilne ostaviti stolove;
sad će doći djeva, sad će se pjevati svadbenica.
Himene, o Himeneju, Himene, budi tu, o Himeneju.
Vidite li, neudane, mladiće? Ustanite nasuprot:
zbilja Etejske pokazuje Noćonoša vatre.
Tako je zacijelo: vidiš li kako hitro skočiše?
Ne uzalud skočiše; pjevat će nešto što valja nadvladati.
Himene, o Himeneju, Himene, budi tu, o Himeneju.
Nije nama, vršnjakinje, laka pobjeda pripravljena:
gledajte, neudane kako u sebi promišljeno traže.
Ne uzalud smišljaju; imaju nešto spomena vrijedno.
Nije čudo, koje se cijelom dušom duboko trude.
Mi smo drugamo umove, drugamo razdijelili uši:
s pravom ćemo dakle biti svladane; pobjeda voli trud.
Stoga sad barem okrenite svoje duhove:
počet će već govoriti, već će trebati odgovoriti.
Himene, o Himeneju, Himene, budi tu, o Himeneju.
Večernjačo, koja se na nebu nosi okrutnija vatra?
Ti što bi mogla kćer iz zagrljaja otrgnuti majke,
iz zagrljaja majke koja je drži otrgnuti kćer
i mladiću gorućem čednu darovati djevojku.
Što čine neprijatelji okrutnije osvojenu gradu?
Himene, o Himeneju, Himene, budi tu, o Himeneju.
Večernjačo, koja na nebu sja ugodnija vatra?
Ti što svojim plamenom potvrđuješ zaručene brakove,
koje ugovoriše muževi, ugovoriše prije roditelji,
a ne spojiše ih prije nego se tvoj žar podigao.
Što se od bogova daje poželjnije od sretnoga časa?
Himene, o Himeneju, Himene, budi tu, o Himeneju.
Večernjača nam je, vršnjakinje, jednu odnijela;
jer tvojim dolaskom bdije straža uvijek.
Noću se kriju lopovi, koje ista, vraćajući se često,
Večernjačo, promijenjenim imenom hvataš, iste.
Ali mile se neudanima izmišljenom te tužbom grditi.
Pa što, ako grde koga u tihoj duši traže?
Himene, o Himeneju, Himene, budi tu, o Himeneju.
Kao što cvijet u ograđenim skrovit raste vrtovima,
nepoznat stoci, nijednim iščupan plugom,
koga miluju povjetarci, jača sunce, othranjuje kiša,
mnogi njega dječaci, mnoge poželješe djevojke;
isti kad je tankim otkinut noktom uvenuo,
nijedni njega dječaci, nijedne poželješe djevojke:
tako i djeva, dok ostaje netaknuta, dok je draga svojima;
kad je čedni izgubila okaljanim tijelom cvijet,
niti dječacima ostaje ugodna niti draga djevojkama.
Himene, o Himeneju, Himene, budi tu, o Himeneju.
Kao udovica loza što na golom raste polju
nikad se ne uzdiže, nikad zrelo ne othrani grožđe,
nego nježno pod nagnutim savijajući teretom tijelo
evo već korijenom dodiruje svoj najviši izbojak,
nju nijedni ratari, nijedni njegovaše volovi;
ali ako se slučajno ista s brijestom spoji kao mužem,
mnogi nju ratari, mnogi njegovaše volovi:
tako i djeva, dok ostaje netaknuta, dok neobrađena stari;
kad je u zrelo vrijeme ravan brak stekla,
draža je mužu i manje mrska roditelju.
Pa ti se ne bori s takvim suprugom, djevo.
Nije pravo boriti se s onim kome te otac sam predade,
sam otac s majkom, kojima se treba pokoravati.
Djevičanstvo nije sve tvoje, dijelom je roditelja:
trećina ocu, trećina je dana majci,
samo je trećina tvoja. Ne bori se s dvoje,
koji su zetu svoja prava zajedno s mirazom dali.
Himene, o Himeneju, Himene, budi tu, o Himeneju.

Preko dubokih mora ponesen Atis brzom lađom,
čim je frigijski gaj žurnom, željnom nogom dotaknuo
i prišao mračnim, šumama ovjenčanim mjestima božice,
potaknut ondje bjesomučnim ludilom, izgubljen umom,
otkotrlja oštrim kremenom sebi teret prepona.
Pa čim osjeti da su mu udovi ostali bez muškosti,
mrljajući još svježom krvlju tlo zemlje,
snježnim uze rukama, uzbuđen, lagani bubanj,
bubanj, trublju Kibelinu, tvoje, majko, posvećenje,
i potresajući šuplju bikovsku kožu nježnim prstima
poče ovako, drhteći, pjevati svojim drugovima:
"Hajte, idite u visoke, Gale, Kibeline gajeve ujedno,
ujedno idite, dindimske gospodarice lutajuće stado,
koje tražeći tuđa kao prognanici mjesta,
slijedeći moj nauk, sa mnom kao vođom, moji drugovi,
podnijeste brzu pučinu i divlje morske vale
i tijelo raščovječiste iz prevelike mržnje na Veneru,
razveselite gospodarici brzim lutanjima dušu.
Spora odgoda neka iz uma nestane; ujedno idite, slijedite
u frigijski dom Kibelin, u frigijske gajeve božice,
gdje zvuk cimbala ječi, gdje bubnjevi odjekuju,
gdje frigijski svirač svira zavijenom teškom trstikom,
gdje glave menade silovito bacaju, bršljanom ovjenčane,
gdje svete obrede oštrim urlicima izvode,
gdje običava božicina letjeti lutajuća četa,
kamo nam priliči brzim hitati plesovima."
Čim ovo drugovima Atis otpjeva, lažna žena,
povorka odjednom drhtavim jezicima zaurla,
lagani bubanj muklo odjekne, šuplji cimbali zveknu,
zelenoj brzo prilazi Idi žurnom nogom zbor.
Bjesomučna, dašćući, luta ide, izdišući dušu,
u pratnji bubnja, Atis, kroz mračne gajeve kao vođa,
kao junica izbjegavajući teret neukroćena jarma:
brze vođu slijede Gale brzonoge.
Pa kad dom Kibelin dotaknuše iznemogle,
od prevelika napora san hvataju bez Cerere.
Lijeni njima klonulom iznemoglošću oči drijem prekriva:
nestaje u mekom počinku bijesno ludilo duha.
Ali kad zlatnolikog Sunca zrakastim očima
obasja bijeli eter, tvrdo tlo, divlje more,
i rastjera noćne sjene čilim toptavim konjima,
tad San od probuđena Atisa bježeći brzo ode:
u drhtavo ga primi njedro božica Pasiteja.
Tako iz mekog počinka, oslobođen brzoga bijesa,
čim u srcu Atis svoja djela promotri
i bistrim umom vidje bez čega je i gdje je,
uzavrele duše opet se k obali povratku uputi.
Ondje, gledajući pusta mora suznim očima,
domovini se tužno obrati ovako jadnim glasom:
"Domovino, o stvoriteljice moja, domovino, o roditeljice moja,
koju ja jadan napuštajući, kao što gospodare bjegunci
sluge običavaju, k Idinim uputih gajeve nogu,
da budem uz snijeg i zvijeri ledene brloge
i sva njihova, bjesomučan, da obiđem skrovišta,
gdje li ili na kojim mjestima tebe smještenu, domovino, mislim?
Želi sama zjenica k tebi usmjeriti pogled,
dok je nakratko duh bez divljega bijesa.
Zar ću ja, od svoga daleko doma, biti nošen u ove gajeve?
Od domovine, imanja, prijatelja, roditelja bit ću odsutan?
Bit ću odsutan s trga, hrvališta, stadiona i vježbališta?
Jadan, ah, jadan, tužiti se treba opet i opet, dušo.
Jer koji je oblik lika što ga ja nisam prošao?
Ja žena, ja mladić, ja efeb, ja dječak,
ja bijah cvijet vježbališta, ja bijah ures ulja;
meni bijahu vrata posjećena, meni pragovi topli,
meni cvjetnim vjenčićima ovjenčan dom bijaše,
kad je o izlasku sunca trebalo ostaviti ložnicu.
Zar ću ja sad bogova službenica i Kibelina sluškinja biti?
Ja menada, ja dio sebe, ja neplodan muškarac bit ću?
Ja ću zelene, ledene Ide, snijegom zaogrnute krajeve nastavati?
Ja ću život provoditi pod visokim frigijskim vrhuncima,
gdje je košuta šumožiteljka, gdje vepar gajolutalac?
Sad već boli što učinih, sad se već i kajem."
Čim s rumenih usnica ovaj zvuk brzo ode
do dvojnih bogova ušiju noseći nove vijesti,
tad, razvezujući spregnute jarmove lavovima, Kibela,
i lijevoga stada neprijatelja podbadajući, ovako reče:
"Hajde," reče, "hajde, divlji, idi, učini da njega ludilo goni,
učini da udarcem ludila ponese povratak u gajeve,
koji odveć slobodno želi izbjeći moje zapovijedi.
Hajde, udaraj leđa repom, trpi svoje udarce,
učini da sva mjesta rikom bučnom odjeknu,
riđu, divlji, na mišićavu vratu potresi grivu."
Reče ovo prijeteća Kibela i razveza jarmove rukom.
Divlji, sam se sebe hrabreći, bijesno u duhu potiče,
ide, riče, lomi grmlje lutajućom nogom.
A kad vlažnim mjestima bijeljele obale priđe
i nježnog ugleda Atisa blizu morske pučine,
nasrne: onaj bezuman bježi u divlje gajeve:
ondje uvijek sav životni vijek bijaše sluškinja.
Božice velika, božice Kibelo, božice gospodarice Dindima,
daleko od moga neka sav tvoj bijes, gospodarice, doma bude:
druge goni razdražene, druge goni bijesne.

Borovi nekoć na pelijskom vrhu rođeni
kažu da su preplovili bistre Neptunove valove
do fasidskih struja i eetskih granica,
kad izabrani mladići, snaga argivske mladosti,
želeći Kolšanima oteti zlatno runo,
usudiše se slanim plićacima projuriti brzom krmom,
metući modru pučinu jelovim veslima.
Njima božica, čuvarica tvrđava na visokim gradovima,
sama načini kola što lete uz lagan povjetarac,
spojivši borovu građu sa svinutim trupom.
Ona prva neiskušanu Amfitritu okrsti plovidbom.
Čim je kljunom rasporila vjetrovito more
i uzvitlan veslanjem val od pjene pobijeljeo,
izroniše iz bijele morske vrtložne dubine
lica, morske Nereide, čudeći se čudu.
Toga dana, ako ikad drugog, smrtnici vidješe očima
morske nimfe golim tijelom
kako do grudi strše iz sijede pučine.
Tad se, kažu, Pelej rasplamsao ljubavlju za Tetidu,
tad Tetida nije prezrela ljudske zaruke,
tad je sam otac shvatio da Peleja treba združiti s Tetidom.
O, u odveć poželjno vrijeme vjekova rođeni
junaci, zdravo, rode bogova, o dobri majčinski
porode, zdravo iznova
vas ću ja često, vas u svojoj pjesmi zvati,
a napose tebe, izvanredno sretnim bakljama uzvišeni,
stupe Tesalije, Peleju, kojemu sam Jupiter,
sam otac bogova, prepusti svoje ljubavi.
Zar te držala Tetida, prelijepa Nerejeva kći?
Zar tebi Tetija dopusti da povedeš njezinu unuku
i Ocean, koji morem obuhvaća cijeli svijet?
Čim su, po isteku vremena, poželjni dani
došli, dom u zboru cijela pohodi
Tesalija, palača se puni radosnim mnoštvom:
darove nose pred sobom, radost objavljuju licem.
Napušta se Kijer, ostavljaju ftiotsku Tempu
i kranonske domove i larisejske zidine,
u Farsal se skupljaju, farsalske krovove pohode.
Njive nitko ne obrađuje, omekšavaju vratovi volovima,
nisku vinovu lozu ne čiste savijene motike,
ne prevrće grudu nagnutim ralom bik,
srp ne prorjeđuje sjenu lišćaru na stablu,
prljava rđa hvata napuštena rala.
Ali sami stanovi vladarevi, dokle god se bogata
palača povlači, blistaju sjajnim zlatom i srebrom.
Bijeli se bjelokost na prijestoljima, sjaje pehari na stolu,
sav se dom raduje, sjajan kraljevskim blagom.
Bračna pak postelja božice smješta se
u sredini prostora, ulaštena indijskom kljovom,
rumenim je školjkinim sokom obojen grimiz prekriva.
Ta tkanina, izvezena drevnim ljudskim likovima,
divnom umjetnošću prikazuje kreposti junaka.
Jer, gledajući s obale valošumne Dije,
Tezeja kako uzmiče s brzom flotom promatra,
noseći u srcu neukrotive bjesove, Arijadna,
i još ni sama ne vjeruje da vidi to što gleda,
kao ona koja tada, tek probuđena iz varljiva sna,
sebe napuštenu na pustom vidi pijesku.
A nemarni mladić, bježeći, udara vesla po plićaku,
prazna vjetrovitoj oluji ostavljajući obećanja.
Njega izdaleka, s morske trave, tužnim Minojeva kći očima,
kao kameni kip bakhantice, promatra, jao,
promatra i pluta u velikim valovima briga,
ne držeći više tanku vrpcu na plavoj kosi,
ni pokrivena laganim ogrtačem po velu grudi,
ni oblim povezom stegnuta mliječne dojke,
sve što joj je, spavši s cijeloga tijela posvuda,
pred samim nogama slani val zapljuskivao.
Tako se tada ni za vrpcu ni za lepršav ogrtač
ne mareći, cijelim je srcem o tebi, Tezeju,
cijelom dušom, cijelim izgubljenim umom visjela.
Ah, jadnicu, koju je neprestanim jadima izbezumila,
sijući trnovite brige u grudi, Eriks-božica,
u ono doba, otkad je divlji Tezej,
isplovivši sa svinutih obala Pireja,
dotaknuo gortinske krovove nepravedna kralja.
Jer kažu da je nekoć, prisiljen okrutnom pošasti,
da plati kaznu za Androgejevo umorstvo,
izabrane mladiće ujedno s cvijetom neudanih djeva
Kekropov grad običavao davati Minotauru kao gozbu.
Kad su tim zlima uske zidine bile mučene,
sam Tezej za drage svoje Atene tijelo
htjede radije žrtvovati nego da se takve
mrtve na Kretu, mrtve, iz Kekropova grada nose.
I tako, oslanjajući se na laganu lađu i blage povjetarce,
dođe velikodušnome Minoju i k oholim dvorima.
Čim ga željnim ugleda okom djeva
kraljevska, koju je, dišući slatke mirise, čist
ležaj u mekom zagrljaju majke hranio,
kakve mirte rađaju struje Eurote
ili kakve boje razlučene proljetni povjetarac izvodi,
nije prije od njega plamteće odvratila
oči, no što je cijelim tijelom primila plamen
sasvim i do dna se u dubokoj srži rasplamsala.
Jao, ti što jadno raspiruješ bjesove nemilim srcem,
sveto dijete, koje ljudskim brigama miješaš radosti,
i ti što vladaš Golgima i lisnatim Idalijem,
kakvim ste valovima ranjenu u srcu djevojku
bacali, kako često za plavog gosta uzdisala!
Kolike je ona podnijela strahove klonulim srcem,
koliko je često više od sjaja zlata problijedjela,
kad je, želeći se s ljutim čudovištem sukobiti,
Tezej ili smrt tražio ili nagradu slave.
Ipak, ne bogovima nemile, uzalud obećavajući
darove, tihom je usnom raspalila zavjete.
Jer kao što na vrhu Taura, tresući ruke,
hrast ili šišarkonosni bor sa znojnom korom
neukrotivi vihor, zavijajući ga daškom, izvali
(on daleko, iz korijena iščupan,
naglavce pada i, srušivši se, lomi sve što mu je na putu),
tako je Tezej savladao i oborio ljuto tijelo,
dok je uzalud u prazne vjetrove nabadao rogovima.
Odande je noge, spašen s velikom slavom, okrenuo,
upravljajući lutajuće korake tankom niti,
da ga, dok izlazi iz labirintskih zavijutaka,
ne obmane nedokučiva zbrka zdanja.
Ali što ću ja, odlutavši od početka pjesme, još
spominjati: kako je, ostavivši lice roditelja,
kako zagrljaj sestre, kako napokon majke,
koja se, jadna, u kćeri izgubljena radovala,
svemu tomu pretpostavila slatku Tezejevu ljubav;
ili kako je, ponesena lađom do pjenovitih obala Dije,
došla, ili kako ju je, oči svezane snom,
napustio, odlazeći nemarna srca, suprug?
Često, kažu, nju, koja je gorućim srcem bjesnjela,
jasnozvučne je iz dna grudi izlijevala glasove,
a čas je tužna na strme uspinjala se planine,
odakle bi pogled u pusta pučinska prostranstva pružila,
čas u ustalasale se slane vale zalijetala,
podižući meke pokrove razgolićene noge,
i ovo je, tužna, u posljednjim izrekla tužbama,
studene jecaje na vlažnim ustima potičući:
"Zar si me tako, otetu, vjerolomniče, od očinskih žrtvenika,
vjerolomniče, ostavio na pustoj obali, Tezeju?
Zar si tako, odlazeći, prezrevši volju bogova,
nemarni, jao, kući nosiš prokleto krivokletstvo?
Zar ništa nije moglo skrenuti odluku okrutna
uma? Zar ti nije bilo pri ruci nikakve blagosti
da bi tvoja nemila htjela nas se sažaliti grudi?
A nisi mi nekoć ta laskava obećanja davao
glasom, nisi mi jadnici tomu se nadati nalagao,
nego radosne brakove, nego poželjne svadbe:
sve to zračni razdiru u nepovrat vjetrovi.
Neka odsad nijedna žena ne vjeruje mužu koji se kune,
neka se nijedna ne nada da su riječi muževa pouzdane:
dok njihova duša, željna nečega, prežudno hlepi da to postigne,
ničega se ne boje kunući se, ništa obećati ne štede:
ali čim se pohlepnoga uma nasiti požuda,
riječi ničega se ne sjete, za krivokletstva ne mare.
Zacijelo sam te ja, kad si se u sred smrtnog vrtloga vrtio,
istrgnula, i radije odlučila brata izgubiti
nego tebe, varljivca, u posljednjem času iznevjeriti:
za što ću zvijerima i pticama biti dana da me razderu
kao plijen, i mrtva neću biti pokopana zasutom zemljom.
Kakva te je lavica rodila pod samotnom hridi,
koje te je more, začeta, ispljunulo iz pjenušavih valova,
koja Sirta, koja grabežljiva Scila, koja golema Haribda,
ti što za slatki život vraćaš takve nagrade?
Ako ti naši brakovi nisu bili pri srcu,
jer si zazirao od strogih zapovijedi starog oca,
ipak si me mogao odvesti u svoje domove
da ti kao robinja služim ugodnim poslom,
milujući ti bijela stopala bistrom vodom
ili grimiznim pokrivalom ležaj ti prostirući.
Ali što se ja uzalud tužim nesvjesnim povjetarcima,
izbezumljena zlom, koji, nikakvim čulima obdareni,
niti izrečene glasove čuti mogu niti uzvratiti?
On je pak već gotovo usred valova,
i nitko se smrtan ne pojavljuje na pustoj travi.
Tako, previše likujući, u posljednjem času okrutna
sreća čak i našim uskrati tužbama uši.
Jupitre svemogući, o da barem u prvom času
knosanske obale nisu dotaknule kekropske lađe,
niti da je, noseći grozan danak neukroćenu biku,
vjerolomni mornar na Kreti privezao uže,
niti da je taj zli gost, skrivajući slatkim likom okrutne
naume, počinuo u našim domovima!
Jer kamo da se okrenem? kojoj se, izgubljena, uzdi nadi?
Da tražim idske planine? ah, širokim me virom
razdvaja pučina, gdje divlje razdvaja more.
Ili da se nadam očevoj pomoći, koga sam sama ostavila
pošavši za mladićem poprskanim bratskom krvlju?
Ili da se tješim vjernom ljubavlju supruga,
koji bježi savijajući u viru gipka vesla?
Osim toga, obala bez ijednog krova, pusti otok,
i nema izlaza, jer pučinski ga okružuju valovi:
nikakva načina bijegu, nikakve nade: sve je nijemo,
sve je pusto, sve pokazuje smrt.
Ipak mi oči neće prije klonuti od smrti,
niti će prije iz umorna tijela iščeznuti osjeti,
no što od bogova izmolim pravednu kaznu, izdana,
i u posljednjem času zazovem nebesku vjeru.
Stoga, vi što djela ljudi kažnjavate osvetničkom kaznom,
Eumenide, kojima, zmijskom kosom ovjenčano,
čelo naviješta bjesove grudi što izdišu,
ovamo, ovamo dođite, čujte moje tužbe,
koje ja, jao jadnica, iz posljednje srži iznositi
prisiljena sam, nemoćna, goreća, slijepa u bezumnu bijesu.
A budući da se rađaju iz dna grudi istinske,
vi ne dopustite da naš jad iščezne,
nego onako kako me Tezej ostavi samu,
takvim umom, božice, neka pogubi i sebe i svoje."
Pošto je ove glasove izlila iz tužna srca,
tražeći, tjeskobna, kaznu za okrutna djela,
klimnu nepobjedivom voljom vladar nebesnika,
na koji se pokret zemlja i strašna zatresoše
mora i svemir potrese blistave zvijezde.
A sam Tezej, um zaslijepljen mračnom maglom,
zaboravnim srcem otpusti sve
naredbe što ih je prije postojanim umom držao,
i, ne podigavši slatke znake tužnome roditelju,
ne pokaza se spašen kako ulazi u erehtejsku luku.
Jer kažu da je nekoć, kad je s flotom zidine božice
napuštajući sin, Egej vjetrovima povjeravao,
ovakve naloge, zagrlivši mladića, dao:
"Sine, meni jedini, mnogo miliji od života,
sine, koga sam prisiljen slati u dvojbene zgode,
netom mi vraćen na samom kraju starosti,
budući da moja sudbina i tvoja žarka hrabrost
otimlju te meni protiv volje, kojemu još nisu
klonule oči site dragoga lika sina,
neću te veseo, radosna srca otpremiti,
niti dopustiti da nosiš znakove povoljne sudbine,
nego ću najprije mnoge iz duše iznijeti tužbe,
kaljajući sjedine zemljom i posutom prašinom,
zatim ću objesiti obojena platna na lutajući jarbol,
da našu žalost i požar našega uma
platno zamračeno iberskom rđom pokaže.
Ako ti pak stanovnica svetog Itona dopusti,
koja pristaje da brani naš rod i sjedišta Erehtejeva,
da desnicu poprskaš bikovom krvlju,
tada zbilja učini da ti u pamtljivu srcu pohranjeni
ovi nalozi žive, i nikakvo ih doba ne izbriše:
čim ti oči ugledaju naše brežuljke,
neka jarboli sa svih strana skinu žalobnu odjeću
i uvijena užad neka podigne bijela jedra,
da, čim ih ugledam, radosnim srcem
prepoznam, kad te sretno doba vrati."
Ove naloge, koje je Tezej isprva postojanim umom držao,
napustiše ga kao oblaci tjerani dahom vjetrova
zračni vrh snježne planine.
A otac, dok je s vrha tvrđave tražio pogled,
troseći tjeskobne oči u neprestanu plaču,
čim ugleda platna napuhnuta jedra,
strmoglavi se s vrha hridi,
vjerujući da je Tezej izgubljen po nemiloj sudbini.
Tako je, ušavši pod žalobne krovove očinskog doma,
Tezej divlji smrt, kakvu je Minojevoj kćeri žalošću
zadao nemarna uma, takvu i sam primio.
A ona je tada, tužna, gledajući lađu kako uzmiče,
u ranjenoj duši prevrtala mnogovrsne brige.
Ali s druge strane cvatući je lepršao Jakho
s povorkom satira i nizom rođenih silena,
tebe tražeći, Arijadno, i tvojom rasplamsan ljubavlju.
One su tada, žustre, posvuda pomahnitalim umom bjesnjele:
"euhoe" bakhujući, "euhoe" glave zabacujući.
Od njih su jedne tresle tirse s pokrivenim vrhom,
druge bacale udove rastrgnutog junca,
druge se opasivale isprepletenim zmijama,
druge slavile tajne obrede u šupljim košarama,
tajne obrede što ih uzalud žele čuti neposvećeni,
druge su udarale bubnjeve visoko dignutim dlanovima
ili oblim mjedom izazivale tanke zvonke zvuke,
mnogima su rogovi trubili muklo bučeći
i barbarska je frula grozila strašnim pjevom.
Takvim je likovima raskošno urešena tkanina
obavijala bračnu postelju, prekrivajući je svojim skutom.
Pošto se njome, željno gledajući, tesalska mladež
nasitila, poče ustupati mjesto svetim bogovima.
Tada, kao što jutarnjim dahom mirno more
ježeći, Zefir nagnute pokreće valove
o zori, dok se rađa, pod pragovima lutajućeg sunca,
koji isprva, tjerani blagim daškom, polako
napreduju i lako zveče pljeskom smijeha,
zatim se, dok vjetar raste, sve više i više zgušnjavaju
i izdaleka, plovећi, od grimizne svjetlosti bljeskaju,
tako su tada, ostavljajući kraljevske krovove predvorja,
svaki lutajućom nogom posvuda k sebi odlazili.
Nakon njihova odlaska prvi s vrha Pelija
dođe Hiron, noseći šumske darove:
jer koliko god cvijeća polja nose, koliko god ga tesalski
kraj rađa na velikim planinama, koliko god ga uz riječne valove
plodni povjetarac toploga Favonija stvara,
sve to on donese, spleteno u nerazlučene vjenčiće,
kojima umilostivljen dom se nasmija ugodnu mirisu.
Odmah je tu Penej, ostavljajući zelenu Tempu,
Tempu koju šume opkoljavaju odozgo nadvijene,
napuštajući je, dorskim slavljenu naisijadskim plesovima,
ne prazan: jer on donese iz korijena visoke
bukve i ravnim deblom uzvišene lovore,
ne bez klimavog platana i gipke sestre
plamtjeloga Faetonta i zračnog čempresa.
Ovo posadi nadaleko isprepleteno oko dvorova,
da se predvorje zeleni, zastrto mekim lišćem.
Za njim slijedi vješta srca Prometej,
noseći stanjene tragove drevne kazne,
koju je nekoć, udove pripet lancem uz stijenu,
platio viseći s okomitih vrhunaca.
Zatim otac bogova sa svetom suprugom i djecom
dođe, ostavljajući na nebu tebe jedinog, Febe,
i s tobom rođenu stanovnicu idrijskih planina:
jer je s tobom jednako i sestra prezrela Peleja
i nije htjela slaviti Tetidine bračne baklje.
Pošto na snježnim sjedištima savinuše udove,
obilno se raznolikom gozbom natovariše stolovi,
dok su međutim, tresući tijela nemoćnim pokretom,
Parke počele pjevati istinozborne pjesme.
Njihovo drhtavo tijelo, obavijajući ga posvuda,
bijela je halja grimiznim rubom oko gležnjeva stezala,
a rumene su vrpce počivale na snježnim tjemenima,
i ruke su po propisu obavljale vječni posao.
Ljevica je držala preslicu obavijenu mekom vunom,
zatim desnica, lako izvlačeći niti, na položenim
prstima oblikovaše, pa, sukajući ih na spuštenom palcu,
uravnoteženo je vrtjela vreteno oblim zvrkom,
i tako, otkidajući zubom, uvijek je izjednačivala posao,
i vuneni odgrisci prianjali su za suhe usnice,
koji su prije stršali na glatkoj niti.
A pred nogama je meko runo sjajne vune
u pletenim košaricama čuvalo.
One tada, čupajući runo, jasnozvučnim glasom
ovakve iz božanske pjesme izliše sudbine,
pjesmu koju nikakvo doba potom neće prekoriti za lažnost:
"O ti što izvrsnu čast velikim krepostima uvećavaš,
zaštito ematijske moći, sinom preslavni,
primi ono što ti radosnim danom otkrivaju sestre,
istinito proroštvo. Ali vi, koje sudbine slijede,
trčite vukući potke, trčite, vretena.
Doći će ti već, noseći poželjnu mladencima,
Večernjača, doći će sa sretnom zvijezdom supruga,
koja će ti dušu preliti umoblažnom ljubavlju
i spremna je s tobom združiti klonule snove,
podmećući nježne ruke pod snažan vrat.
Trčite vukući potke, trčite, vretena.
Nikakav dom nikad ne obuhvati takve ljubavi,
nikakva ljubav ne združi takvim savezom ljubavnike
kakva pripada Tetidi, kakav je sklad Peleju.
Trčite vukući potke, trčite, vretena.
Rodit će vam se, straha lišen, Ahilej,
neprijateljima ne po leđima, nego po jakim prsima poznat,
koji će vrlo često, pobjednik u nadmetanju trka,
preteći plamene korake brze košute.
Trčite vukući potke, trčite, vretena.
Nijedan mu se junak u ratu neće moći usporediti,
kad će se frigijska polja natapati teukarskom krvlju
i, opsjedajući trojanske zidine dugotrajnim ratom,
opustošit će ih treći nasljednik krivokletnog Pelopa.
Trčite vukući potke, trčite, vretena.
Njegove izvrsne kreposti i slavna djela
često će priznati na pogrebu sinova majke,
kad će s sijede glave rasplesti neuređenu kosu
i trošne će grudi nemoćnim rukama grebsti.
Trčite vukući potke, trčite, vretena.
Jer kao što žetelac, otkidajući guste klasove,
pod žarkim suncem žanje žuta polja,
tako će trojanske porode oboriti neprijateljskim željezom.
Trčite vukući potke, trčite, vretena.
Svjedok njegovih velikih kreposti bit će val Skamandra,
koji se posvuda razlijeva u brzi Helespont,
kome će, sužavajući mu put nasjeckanim hrpama tijela,
duboke ugrijati struje pomiješane s pokoljem.
Trčite vukući potke, trčite, vretena.
Naposljetku će svjedok biti i plijen predan smrti,
kad će oble na visoku nasipu nagomilane lomače
primiti snježne udove pogubljene djevice.
Trčite vukući potke, trčite, vretena.
Jer čim sudbina umornim Ahejcima dade priliku
da razriješe Neptunove okove dardanskog grada,
visok će se grob natopiti Polikseninom krvlju,
koja će, kao žrtva što podliježe dvosjeklu željezu,
baciti trup, pognuvši koljena, tijelo prostrijeti.
Trčite vukući potke, trčite, vretena.
Stoga hajde, združite poželjne ljubavi duše.
Neka suprug primi sretnim savezom božicu,
neka se već davno željnu mladu preda žudnu mužu.
Trčite vukući potke, trčite, vretena.
Nju dojilja, o izlasku svjetla ponovno je gledajući,
neće moći jučerašnjom niti oko vrata obaviti
(trčite vukući potke, trčite, vretena),
niti će tjeskobna majka, tužna zbog razdvojene kćeri,
zbog samotna počinka izgubiti nadu u drage unuke.
Trčite vukući potke, trčite, vretena."
Takve, prorekavši nekoć sretne Peleju
pjesme, otpjevaše božanskim srcem Parke.
Jer nekoć su nazočni domove pohađali čedne
junaka nebesnici i mrtvome se pokazivali zboru,
dok pobožnost još nije bila prezrena.
Često je otac bogova u sjajnu hramu, ponovno ga pohodeći,
kad su o svetkovnim danima došle godišnje žrtve,
gledao kako sto bikova pada na zemlju.
Često je lutajući Liber s najvišeg vrha Parnasa
tijade raspletene kose likujući gonio,
kad su ih Delfljani, natječući se, iz cijeloga grada hrleći,
radosno primali uz dimeće se žrtvenike.
Često je u smrtonosnu ratnu boju Mavors
ili gospa brzoga Tritona ili ramnuška djeva
naoružane ljudske čete nazočna bodrila.
Ali pošto se zemlja natopila bezbožnim zločinom
i svi su iz pohlepna uma protjerali pravdu,
oblili su braća ruke bratskom krvlju,
prestao je sin oplakivati mrtve roditelje,
poželio je otac smrt prvorođena sina
da bi slobodan uživao cvijet neudane maćehe,
bezbožna se majka podmećući neznanu sinu
bezbožna ne uplaši oskvrnuti božanske pretke:
sve dopušteno i nedopušteno, pomiješano zlim bijesom,
odvrati od nas pravedni um bogova.
Stoga takve zborove ne udostojuju posjetiti
niti dopuštaju da ih dotakne jasna svjetlost.

Iako mene, iscrpljena neprestanom brigom boli,
odvraća od učenih, Hortale, djevica,
i ne može slatke Muza iznijeti plodove
um duše: tolikim se sama koleba zlima,—
jer je nedavno moga brata letejski vir
blijedu okvasio tekući val nogu,
koga trojanska pod retejskom obalom zemlja,
otrgnuta našim, gnječi očima.
Nikad ja tebe, brate, od života miliji,
neću gledati odsad: ali zacijelo uvijek ću voljeti,
uvijek ću zbog tvoje smrti tužne pjesme pjevati,
kakve pod gustim sjenama grana pjeva
daulijska ptica, oplakujući sudbinu izgubljena Itila,—
ali ipak u tolikim jadima, Hortale, šaljem
ove tebi prepjevane pjesme Batijadove,
da tvoje riječi, uzalud povjerene lutavim vjetrovima,
ne pomisliš možda da su mi iz uma iščezle,
kao što jabuka, poslana od zaručnika kao potajni dar,
otkotrlja se iz čedna krila djevojke,
koju je, jadnica, zaboravivši, pod mekom odjećom skrivenu,
dok na majčin dolazak skoči, ispusti;
i ona se strmoglavo niz nagib kotrlja,
a njoj na tužnu licu izbija svjesno rumenilo.

Onaj koji je razabrao sva svjetla velikog svijeta,
koji je doznao izlaske zvijezda i zalaske,
kako se plameni sjaj brzoga sunca zamrači,
kako zvijezde uzmiču u određena vremena,
kako Triviju, potajno pod latmijske stijene odgoneći,
slatka ljubav s nebeskoga kruga odziva,
taj isti Konon vidje mene u nebeskoj svjetlosti,
s Berenikina tjemena kosu,
sjajno blistavu, koju je ona svim bogovima,
pružajući glatke ruke, obećala,
u ono doba kad je kralj, obogaćen novim brakom,
pošao opustošiti asirske granice,
noseći slatke tragove noćnoga okršaja
koji je vodio oko djevičanskog plijena.
Zar je novim nevjestama mrska Venera, i zar roditeljske
radosti izigravaju lažnim suzicama
koje obilno unutar praga ložnice liju?
Ne, tako mi bogovi istinski jeknuli, nisu iskrene.
To me je moja kraljica poučila mnogim tužbama
kad je novi muž polazio u mrke bojeve.
A zar ti nisi, napuštena, oplakivala prazan ležaj,
nego žalobni rastanak draga brata?
Kako je duboko tužnu izjela briga srž!
Kako ti je tada, cijelim srcem uznemirenoj,
otetih čula um iščeznuo! ali tebe sam ja zacijelo
poznavao od male djevojčice velikodušnu.
Zar si zaboravila plemenito djelo, kojim si kraljevski
brak stekla, na što se ne bi drugi hrabriji usudio?
Ali kakve si tada, tužna, ispraćajući muža, riječi izrekla!
Jupitre, kako si često tužnom rukom brisala oči!
Koji te tako velik bog izmijeni? ili zato što ljubavnici
ne žele daleko od draga tijela biti?
I tada si mene svim bogovima za slatka supruga,
ne bez bikovske krvi, obećala,
ako se vrati. On je u nedugo vrijeme
osvojenu Aziju egipatskim granicama pridodao.
Za ta djela ja, predana nebeskom zboru,
davne zavjete novim darom ispunjavam.
Nerado sam, o kraljice, s tvoga tjemena otišla,
nerado: kunem se tobom i tvojom glavom:
neka kaznu snosi tko se god isprazno zakune:
ali tko bi tvrdio da je željezu ravan?
I ona je planina srušena, najveća, koju na obalama
sjajni potomak Tije nadplovljuje,
kad su Medijci stvorili novo more, i kad je mladež
barbarskom flotom prošla usred Atona.
Što će učiniti kose, kad željezu takve stvari ustupaju?
Jupitre, neka propadne sav rod Halibaca,
i onaj koji je najprije pod zemljom tražiti žile
počeo i kovati tvrdoću željeza!
Malo prije odvojene, kose-sestre moju su sudbinu
oplakivale, kad se Memnona Etiopljanina
brat, tjerajući lepršavim krilima zrak,
pojavi, Arsinojin krilati konj,
i on me, uzdižući kroz zračne sjene, odlijeta
i u čedno me Venerino krilo smješta.
Sama je Zefiritida onamo poslala svoga slugu,
grčka stanovnica kanopskih obala,
da tamo, među raznolikim, ne samo u svjetlu neba
s Arijadnina sljepoočja zlatna,
pričvršćena, kruna bude, nego da i mi blistamo,
posvećeni plijen plavoga tjemena,
vlažnu od plača, kako odlazim k hramovima bogova, mene
kao novu zvijezdu među drevnima božica postavi:
jer, dodirujući svjetla Djevice i ljutoga
Lava, uz Kalistu Likaonovu spojena,
okrećem se k zapadu, kao vodič pred sporim Boötom,
koji se jedva kasno u duboki uranja Ocean.
Ali premda me noću pritišću tragovi bogova,
svjetlo me pak sijedoj Tetiji vraća,
(uz tvoje dopuštenje neka mi bude reći, ramnuška djevo:
jer ja neću nikakvim strahom istinu skriti,
ni ako me zvijezde neprijateljskim rastrgnu riječima,
a da ne razotkrijem skrovito istinita srca)
ne radujem se toliko tim stvarima koliko me muči
što ću zauvijek daleko od gospodaričina tjemena biti,
s kojom sam ja, dok je nekoć bila djevojka, svih lišena
mirisa, zajedno mnoge tisuće ispila.
Sad vas, kad je poželjnim svjetlom spojila baklja,
nemojte prije jednodušnim suprugama tijela
predati, otkrivajući, zbacivši odjeću, bradavice,
nego mi ugodne darove izlije oniks,
vaš oniks, vi koje čedno štujete prava ležaja.
Ali koja se predala nečistu preljubu,
njezine, ah, zle darove neka laka ispije uzaludna prašina:
jer ja od nedostojnih ne tražim nikakvih nagrada.
Nego radije, o nevjeste, neka uvijek sklad vaše,
neka uvijek ljubav domove nastava neprekidna.
Ti pak, kraljice, kad, gledajući zvijezde, božicu
Veneru budeš svetkovnim svjetlima umilostivljavala,
ne dopusti da tvoja budem lišena pomasti,
nego me radije obdari obilnim darovima.
Zašto me zvijezde zadržavaju? o da opet postanem kraljevska kosa,
makar blizu Vodenjaka blistao Orion.

O ti, ugodna dragome mužu, ugodna roditelju,
zdravo, i neka te Jupiter obogati dobrom pomoći,
Vratnice, za koje kažu da su Balbu služile ljubazno
nekoć, dok je sam starac držao dom,
a za koje kažu da su opet, protiv želje, služile zlobno,
otkad si, pošto je starac ispružen, postala mladenkinim vratima,
reci, hajde, nama zašto se govori da si se promijenila
i staromu gospodaru iznevjerila vjeru.
"Nije (tako se svidjela Ceciliju, kojemu sam sad predana)
krivnja moja, iako se kaže da je moja,
niti mi itko može reći da sam u čemu pogriješila:
ali to je narod onoga koji te vratima čini!
Koji, gdje god se nađe što loše učinjeno,
na mene svi viču: ’Vratnice, tvoja je krivnja.’"
Nije dosta da to jednom kažeš riječju,
nego učini da svatko osjeti i vidi.
"Kako mogu? Nitko ne pita niti se trudi doznati."
Mi želimo; nemoj nam oklijevati reći.
"Najprije dakle, što se kaže da mi je djevica predana,
lažno je. Nije nju prvi muž dotaknuo,
kome mlohav, viseći nježniji od meke cikle bodežić,
nikad se ne diže do sredine tunike:
nego se kaže da je otac oskvrnuo ležaj svoga sina
i jadan dom uprljao zločinom,
bilo što je bezbožan um plamtio slijepom ljubavlju,
bilo što je sin bio nemoćan, jalova sjemena,
i trebalo je potražiti odakle bi bilo žilavije ono
što bi moglo razvezati djevojački pojas."
Izvrsna nam pripovijedaš, čudesne odanosti, oca,
koji je sam u krilo svoga sina pomokrio.
"Pa ipak ne kaže da samo ovo poznaje
Briksija, pod kidnejskim vrhom podmetnuta osmatračnicom,
koju plavom mekom teče strujom Mela,
Briksija, ljubljena majka moje Verone,
nego priča o ljubavi Postumija i Kornelija,
s kojima je ona počinila zao preljub."
Reći će tu netko: što? Ti to, Vratnice, znaš,
kojoj nikad nije dopušteno biti odsutna s gospodareva praga,
niti prisluškivati narod, nego, ovdje prikucana za gredu,
samo običavaš zatvarati ili otvarati kuću?
"Često sam nju čula gdje potajnim glasom govori
nasamo sa sluškinjama o tim svojim sramotama,
imenom nazivajući one koje spomenusmo, kao ona koja nije
očekivala da imam ni jezika ni ušiju.
Osim toga dodavaše nekoga, koga ne želim imenovati,
da ne digne crvene obrve.
Visok je čovjek, kome je nekoć velike parnice donio
lažan porod lažljive utrobe."

Što mi, pritisnut sudbinom i gorkom nezgodom,
suzama napisano ovo šalješ pisamce,
da brodolomca, izbačena pjenušavim morskim valovima,
pridignem i s praga smrti vratim,
koga niti sveta Venera mekim počivati snom
napuštena u samačku ležaju ne pušta,
niti ga Muze slatkom pjesmom starih pisaca
razgaljuju, dok tjeskobni um probdije,
to mi je drago, jer me nazivaš svojim prijateljem
i darove i Muza odavde tražiš i Venere.
Ali da ti moje ne budu nepoznate nevolje, Manlije,
niti da pomisliš da mrzim gostoljubivu dužnost,
čuj kojim se sudbinskim valovima i sam davim,
da više od jadnika ne tražiš blažene darove.
U vrijeme kad mi je prvi put predana čista toga,
dok je cvatna dob provodila ugodno proljeće,
dosta sam se igrao; nije nas nepoznata božica
koja brigama miješa slatku gorčinu:
ali svu je tu revnost žalošću bratska smrt
oduzela. O jadniku meni oteti brate,
ti si, ti umirući slomio moju sreću, brate,
s tobom je zajedno sav naš pokopan dom,
s tobom zajedno propadoše sve naše radosti,
koje je tvoja u životu slatka hranila ljubav.
Njegovom sam propašću iz cijela uma protjerao
ove revnosti i sve slasti duše.
Stoga, što pišeš da je u Veroni sramotno Katulu
biti, jer ovdje tko god od boljega roda
hladne u napuštenu ležaju grije udove,
to, Manlije, nije sramotno, prije je jadno.
Oprostit ćeš dakle ako, što mi je žalost oduzela,
te ti darove ne dajem, kad ne mogu.
Jer što nemam veliku zalihu pisaca kod sebe,
to je zato što u Rimu živimo: ondje je dom,
ondje moje boravište, ondje se troši moja dob;
ovamo me od mnogih tek jedna kutija slijedi.
Kad je tako, ne bih htio da zaključiš da mi zlobnim umom
to činimo ili duhom ne dovoljno plemenitim,
što ti, koji tražiš oboje, nije priređena zaliha:
sam bih od sebe pružio, da ima ikakve zalihe.

Ne mogu prešutjeti, božice, u čemu mi je Alije
pomogao ili kolikim uslugama pomogao,
da bježeći, dok vjekovi zaboravljaju, vrijeme
njegovu ovu slijepom noći ne prekrije revnost:
nego ću reći vama, vi zatim recite mnogim
tisućama i učinite da ovaj papir govori i kad ostari,
i neka postaje sve poznatiji i mrtav,
i neka, tanku tkajući, visoko, pauk mrežu
na napuštenu Alijevu imenu ne obavlja posao.
Jer kakvu mi je dvostruka Amatuzija dala brigu
znate, i na koji me način oborila,
kad sam gorio toliko koliko trinakrijska hrid
i malijska voda u etejskim Termopilima,
a tužne oči nisu prestajale kopnjeti neprestanim plačem
i tužnom kišom kvasiti obraze.
Kao što na zračnom vrhu planine, prozirno svjetlucajući,
potok iz mahovinasta izvire kamena,
koji, kad se strmoglavo niz nagnutu dolinu skotrlja,
kroz sredinu gustoga prolazi puta naroda,
slatko putniku umornu u znoju olakšanje,
kad teška žega raspukne sažežena polja,
ovaj, kao mornarima bacanim u crnom vihoru
blaže dašćući, povoljan povjetarac dođe,
izmoljen sad molitvom Poluksovom, sad Kastorovom,
takva nam bijaše Alijeva pomoć.
On zatvoreno širokim otvori putem polje,
i dade nam kuću i gospodaricu,
u kojoj bismo obavljali zajedničke ljubavi.
Kamo je moja bijela božica mekom nogom
stupila i na izlizanu pragu blistavo stopalo,
oslonjena, zvonkom postavi sandalom,
kao što nekoć, planuvši ljubavlju za suprugom, dođe
u protesilajski dom Laodamija,
zaludu započet, dok još svetom krvlju
žrtva nebeske gospodare nije bila umirila.
Neka mi se ništa toliko ne svidi, ramnuška djevo,
što bi se nesmotreno protiv volje gospodara poduzelo.
Kako gladan žrtvenik čezne za pobožnom krvlju,
naučila je, izgubivši muža, Laodamija,
prisiljena prije napustiti vrat novoga supruga
nego što bi, dolazeći jedna pa druga opet, zima
u dugim noćima zasitila pohlepnu ljubav,
da bi mogla živjeti nakon prekinuta braka:
što su Parke znale da nije daleko,
ako bi vojnik pošao pod ilijske zidine:
jer je tada, otmicom Helene, prvake Argivaca
počela k sebi Troja pozivati, muževe,
Troja (o užasa) zajednički grob Azije i Europe,
Troja gorki pepeo muževa i svih vrlina:
koja je i našemu bratu jadnu smrt
donijela. Jao, jadniku meni oteti brate,
jao, jadnome bratu oteta ugodna svjetlosti,
s tobom je zajedno sav naš pokopan dom,
s tobom zajedno propadoše sve naše radosti,
koje je tvoja u životu slatka hranila ljubav.
Koga sad tako daleko, ne među poznatim grobovima,
ni blizu srodničkoga pepela položena,
nego u gnusnoj Troji, u nesretnoj Troji pokopana,
zadržava na krajnjem tlu tuđa zemlja.
K njoj tada, kaže se, hitajući zajedno odasvud, mladež
grčka napusti obiteljska ognjišta,
da Paris, radujući se otetoj bludnici, slobodne
dokolice ne provodi u miru ložnice.
Tom ti je zgodom tada, prelijepa Laodamijo,
otet, od života slađi i od duše,
brak: toliko te, uvlačeći vrtlogom ljubavi,
bujica u strmi ponijela bezdan,
kakav, kažu Grci, kod Kilenskoga Feneja
isušuje iscijeđenom močvarom masno tlo,
koji je nekoć, prosjekavši srž planine, iskopao,
kako se pripovijeda, lažnooca Amfitrionov sin,
u vrijeme kad je pouzdanom strijelom stimfalska čudovišta
pogodio po zapovijedi lošijega gospodara,
da bi se vratima neba još više bogova nadolazilo,
i da Heba ne bude u dugom djevičanstvu.
Ali tvoja duboka ljubav bijaše dublja od onoga bezdana,
koja te tada neukroćenu nauči nositi jaram.
Jer ni tako drag ostarjelu roditelju
jedina glava kasno rođena unuka koju kći hrani,
koji, kad je jedva napokon nađen za djedovsko bogatstvo,
ime uveo u posvjedočene ploče,
uklanjajući bezbožne radosti ismijanom srodniku,
otjera lešinara sa sijede glave:
niti se ijedna toliko snježnu golubu radovala
družica, za koju se kaže da mnogo bestidnije
poljupce grickavim uvijek otkida kljunom
nego koja je osobito mnogo željna žena:
ali si ti sama nadmašila njihove velike strasti,
čim si jednom bila združena s plavim mužem.
Kojemu ni u čemu ili tek malo dostojna ustupiti,
svjetlo se moje sklonilo u naše krilo,
oko koje, obigravajući amo-tamo, često Kupidon
blistaše bijel u šafranskoj tunici.
Koja, iako se nije zadovoljila jednim Katulom,
podnijet ćemo rijetke krađe stidljive gospodarice,
da ne budemo, na način glupana, previše dosadni:
često čak i Junona, najveća od nebesnika,
u krivici supruga plamteću proguta srdžbu,
poznajući mnogobrojne krađe svežudna Jupitera.
Pa ipak nije pravo ljude s bogovima uspoređivati,
ukloni nezahvalan teret drhtava roditelja.
A ipak ona meni nije očinskom desnicom dovedena,
u miomirisan asirskim mirisom došla dom,
nego mi je potajno dala čudesne darčiće u noći,
otete iz samoga krila svoga muža.
Stoga je dosta ako nam se jedinima dade
dan koji ona bjelijim kamenom obilježava.
Ovaj dar, koji sam mogao dovršiti pjesmom,
za mnoge se, Alije, usluge uzvraća,
da vaše ime hrapavom ne dotakne rđom
ovaj i onaj dan i drugi i drugi.
Ovamo neka bogovi pridodaju što više, što je Temida nekoć
davne običavala darove nositi pobožnima:
budite sretni i ti ujedno i tvoj život
i dom, u kojem smo se igrali, i gospodarica,
i onaj koji nam je u početku dao priliku,
od koga su najprije sva dobra nastala,
i daleko prije svih ona koja mi je od mene samoga draža,
svjetlo moje, dok je ona živa slatko mi je živjeti.

Ne čudi se zašto ti nijedna žena,
Rufe, ne želi podmetnuti nježno bedro,
čak ni ako je pokolebaš darom rijetke haljine
ili slašću prozirna dragulja.
Škodi ti neka zla priča, po kojoj se govori
da ti u dolini pazuha stanuje ljut jarac.
Njega se svi boje. I nije čudo: jer vrlo je zla
zvijer, i s njom ne bi legla lijepa djevojka.
Stoga ili okrutnu nosnu pošast pogubi,
ili se prestani čuditi zašto bježe.

Nikome, kaže moja žena, ne bi se radije udala
nego za mene, ni da je sam Jupiter zaprosi.
Kaže: ali što žena kaže željnu ljubavniku,
u vjetar i u brzu vodu treba pisati.

Ako je kome s pravom stao na put prokleti jarac pazuha,
ili ako koga zasluženo spori giht siječe,
taj tvoj suparnik, koji vodi vašu ljubav,
čudesno je od tebe stekao oba zla.
Jer koliko god puta jebe, toliko puta oboje kažnjava:
nju muči smradom, sam propada od gihta.

Govorila si nekoć da poznaješ samo Katula,
Lezbijo, i da mjesto mene ne bi htjela imati Jupitera.
Volio sam te tada ne samo kao svjetina ljubavnicu,
nego kako otac voli sinove i zetove.
Sad sam te upoznao: stoga, iako gorim silnije,
ipak si mi mnogo jeftinija i bezvrednija.
Kako je to moguće? pitaš. Jer takva uvreda ljubavnika
sili da voli više, ali da dobrostiv bude manje.

Prestani se nadati da ćeš ikome za išta dobra zaslužiti
ili misliti da itko može postati zahvalan.
Sve je nezahvalno, ništa ne vrijedi biti dobrostiv:
štoviše, dosadno je, dosadno i još više škodi:
kao meni, koga nitko teže ni gorče ne tišti
nego onaj koji me netom držao jedinim i jedinstvenim prijateljem.

Gelije je čuo da stric običava koriti,
ako bi tko govorio ili činio bludne stvari.
Da se to njemu ne dogodi, izgnječi stričevu samu
ženu i strica pretvori u Harpokrata.
Što je htio, učinio je: jer, ma koliko sad guzio samoga
strica, stric neće ni riječi reći.

Dovde je um dospio tvojom, moja Lezbijo, krivnjom,
i tako se sam upropastio svojom dužnošću,
da ti već ni dobra ne može željeti, makar postala najbolja,
niti prestati voljeti, makar sve učinila.

Ako je ikakva naslada čovjeku koji se sjeća prijašnjih dobrih djela,
kad misli da je pobožan,
i da nije prekršio svetu vjeru, niti u ikakvu savezu
zloupotrijebio božansku moć da vara ljude,
mnoge te radosti čekaju u dugu životu, Katule,
iz ove nezahvalne ljubavi.
Jer što god ljudi dobra ikome mogu ili reći
ili učiniti, to je od tebe rečeno i učinjeno:
sve što je, povjereno nezahvalnu umu, propalo.
Zašto se dakle još više mučiš?
Zašto se u duši ne učvrstiš i odande se ne povučeš
i, kad bogovi ne žele, prestaneš biti jadan?
Teško je dugu ljubav naglo odložiti;
teško je, ali to ipak nekako izvedi.
Jedini je spas ovo, ovo moraš svladati;
to učini, bilo da je moguće bilo da nije.
O bogovi, ako je vaše smilovati se, ili ako ste ikome ikad
u samoj smrti, na kraju, pružili pomoć,
pogledajte mene jadnoga i, ako sam život čisto proveo,
istrgnite iz mene ovu pošast i propast!
Jao meni, kako mi se, uvlačeći se u najdublje udove, obamrlost
istjerala iz cijelih grudi sve radosti.
Ne tražim već to da me ona zauzvrat voli,
ili, što nije moguće, da poželi biti čedna:
sam želim ozdraviti i tu gadnu bolest odložiti.
O bogovi, uzvratite mi ovo za moju pobožnost.

Rufe, uzalud i badava vjerovani mi za prijatelja
(uzalud? štoviše, uz veliku cijenu i zlo),
zar si mi se tako uvukao i, spaljujući mi utrobu,
jao, jadniku oteo sva naša dobra?
Oteo si, jao, okrutni otrove našega
života, jao, pošasti našega prijateljstva.

Gal ima braću, od kojih je jednoga prekrasna žena,
a drugoga ljupak sin.
Gal je fin čovjek: jer spaja slatke ljubavi,
da s lijepim dječakom lijepa djevojka legne.
Gal je glup čovjek i ne vidi da je i sam muž,
koji, kao stric, uči strica preljubu.
Ali sada me boli to što je čiste čistoj djevojci
poljupce oskvrnula prljava tvoja slina.
Ali to nećeš proći nekažnjeno: jer tebe će svi vjekovi
poznavati i tko si govorit će stara glasina.

Lezbije je lijep: zašto ne? koga Lezbija više voli
nego tebe s cijelim tvojim rodom, Katule.
Ali ipak neka taj ljepotan proda Katula s rodom,
ako nađe tri poljupca od poznanika.

Što da kažem, Gelije, zašto te rumene usnice
postaju bjelije od iberskog snijega,
kad ujutro iz kuće izlaziš i kad te osmi sat iz počinka
mekog budi za dugoga dana?
Nešto zacijelo jest: ili istinski glasina šapuće
da ti gutaš nabreklu sredinu muškarca?
Tako je zacijelo: viču prepukle jadnoga Viktora
slabine, i usne obilježene iscijeđenim sjemenom.

Zar u tolikom narodu nije mogao biti, Juvencije,
fin čovjek koga bi ti zavolio
osim tog tvoga, iz umiruća sjedišta Pizaura
gosta, bljeđega od pozlaćena kipa?
Koji ti je sad pri srcu, koga se ti usuđuješ
pretpostaviti nama i ne znaš kakvo zlodjelo činiš.

Kvintije, ako želiš da ti Katul duguje oči
ili ako je što drugo draže od očiju,
ne otimaj mu ono što mu je mnogo draže
od očiju, ili od bilo čega dražega od očiju.

Lezbija mi u nazočnosti muža govori mnogo pogrda:
to je onom glupanu najveća radost.
Mazgo, ništa ne shvaćaš. Da nas je zaboravila i šutjela,
bila bi zdrava: sad što reži i psuje,
ne samo da se sjeća, nego, što je mnogo oštrija stvar,
srdita je: to jest, gori i govori.

"Hommode" govoraše, kad bi god "komotno" htio
reći, i "zasjede" Arije "hzasjede",
i tada se čudesno nadaše da je govorio
kad je što jače mogao izrekao "hzasjede".
Vjerujem, tako majka, tako slobodni ujak njegov,
tako materinski djed govoraše i baka.
Kad je on poslan u Siriju, svima su počinule uši:
čule su te iste stvari nježno i lako,
i nisu se otad bojale takvih riječi,
kad iznenada stiže grozna vijest
da jonski valovi, otkad je Arije onamo otišao,
više nisu jonski, nego "hjonski".

Mrzim i volim. Zašto to činim možda pitaš.
Ne znam, ali osjećam da biva i mučim se.

Kvintija je mnogima lijepa, meni bijela, visoka,
uspravna. To ja tako pojedinačno priznajem,
ali ono cjelovito "lijepa" niječem: jer nema dražesti,
nema u tako velikom tijelu zrnca soli.
Lezbija je lijepa, koja, kad je cijela najljepša,
tada je sve dražesti sama svima ugrabila.

Nijedna žena ne može reći da je toliko voljena
istinski, koliko si od mene, Lezbijo moja, voljena bila.
Nikakva vjera nikad ni u jednom savezu nije bila tolika
kolika je u ljubavi prema tebi s moje strane nađena.

Što čini onaj, Gelije, koji s majkom i sestrom
pohotno bdije, zbacivši tunike?
Što čini onaj koji strica ne pušta biti mužem?
Znaš li koliko zločina na se preuzima?
Preuzima, o Gelije, koliko ne bi ni krajnja Tetija
ni otac nimfa Ocean sprali:
jer nema nikakva zločina kojim bi otišao dalje,
ni da spuštene glave sam sebe proguta.

Gelije je mršav: zašto ne? kome tako dobra majka
i tako čila živi i tako dražesna sestra
i tako dobar stric i sve tako puno djevojaka
srodnica, zašto bi prestao biti mršav?
Koji, makar ništa ne dotakne osim onoga što nije dopušteno dotaknuti,
koliko god hoćeš razloga zašto je mršav naći ćeš.

Neka se rodi mag iz Gelijeva i majčina bezbožna
braka i neka nauči perzijsko proricanje:
jer mag se mora roditi iz majke i sina,
ako je istinita bezbožna vjera Perzijanaca,
da ugodnom prihvaćenom pjesmom štuje bogove
topeći u plamenu masnu mrežnicu.

Nisam se zato, Gelije, nadao da ćeš mi biti vjeran
u ovoj jadnoj našoj, ovoj propaloj ljubavi
što bih te dobro poznavao ili postojanim smatrao
ili da možeš um obuzdati od sramotna zla,
nego zato što nisam vidio da su ti majka ni sestra
ona koje me velika izjedala ljubav;
i premda sam s tobom bio vezan mnogim druženjem,
nisam vjerovao da je to tebi dovoljan razlog.
Ti si to smatrao dovoljnim: toliko ti je radosti u svakoj
krivici u kojoj ima nešto zločina.

Lezbija mi uvijek govori ružno i nikad ne šuti
o meni: Lezbija me — nek propadnem ako ne voli.
Po kojem znaku? jer isto tako i ja: proklinjem je
neprestano, ali nek propadnem ako ne volim.

Ništa se odveć ne trudim, Cezare, da ti se svidim,
niti znati jesi li bijel ili crn čovjek.

Kurac bludniči. Bludniči kurac zacijelo.
To je ono što kažu: lonac sam bere povrće.

"Zmirna" moga Cine napokon nakon devete žetve,
otkad je započeta i objavljena nakon devete zime,
dok je međutim Hortenzije petsto tisuća stihova u jednom —
"Zmirna" će se duboko poslati k šupljim satrahskim valovima,
"Zmirnu" će sijedi vjekovi dugo prevrtati.
A Volusijevi ljetopisi umrijet će na samoj Padi
i skušama će često davati široke košuljice.
Mali spomenici moga druga neka su mi pri srcu:
a narod neka se raduje naduvenom Antimahu.

Ako išta nijemim grobovima ugodno ili milo
može doprijeti iz naše, Kalve, boli,
čežnjom kojom obnavljamo stare ljubavi
i oplakujemo nekoć izgubljena prijateljstva,
zacijelo nije prijevremena smrt toliko na bol
Kvintiliji, koliko se raduje tvojoj ljubavi.

Nisam (tako me bogovi voljeli) mislio da je ikakva razlika
hoću li Emiliju njušiti usta ili guzicu.
Ništa čistije ovo, i ništa prljavije ono,
štoviše guzica je čišća i bolja:
jer je bez zuba. Ova ima zube stopu i pol duge,
a desni ima od starih kolskih sanduka,
osim toga ralje kakve raspukla u vrućini
pička mokreće mazge običava imati.
Ovaj jebe mnoge i pravi se dražestan,
a ne predaje se mlinu i magarcu?
Koga ako koja dotakne, zar ne bismo mislili da je kadra
bolesnu krvniku lizati guzicu?

Za tebe se, ako za ikoga, može reći, smrdljivi Vektije,
ono što se govori brbljavcima i glupanima:
s tim svojim jezikom, ako ti zatreba, mogao bi
lizati guzice i seljačke opanke.
Ako nas baš sve želiš uništiti, Vektije,
zini: sasvim ćeš postići što želiš.

Ukrao sam ti, dok se igraš, medeni Juvencije,
poljubčić slađi od slatke ambrozije.
Ali to nisam nekažnjeno prošao: jer se sjećam da sam se više od sata
bio prikovan na vrhu križa,
dok ti se opravdavam i ne mogu nikakvim plačem
ni truna oduzeti tvojoj okrutnosti.
Jer čim je to učinjeno, isprane usnice s mnogo
kapi obrisao si svim zglobovima,
da ništa dotaknuto s naših usta ne ostane,
kao prljava slina opmokrene bludnice.
Osim toga nisi prestao jadnoga me neprijateljskoj Ljubavi
predavati i na svaki način mučiti,
da mi od ambrozije već bude promijenjen onaj
poljubčić, tužniji od tužna kukurijeka.
Budući da takvu kaznu jadnoj ljubavi propisuješ,
nikad više odsad neću krasti poljupce.

Celije Aufilena i Kvintije Aufilenu,
cvijet veronskih mladića, ludo ljube,
ovaj brata, onaj sestru. To je ono što se zove
bratsko uistinu slatko drugovanje.
Kome da radije naklonim? Tebi, Celije: jer tvoje se nama
djelima pokazalo jedinstveno prijateljstvo
kad je bezuman plamen pržio moju srž.
Budi sretan, Celije, budi u ljubavi moćan.

Kroz mnoge narode i kroz mnoga mora ponesen
dolazim, brate, na ovu jadnu posmrtnu žrtvu,
da te obdarim posljednjim darom smrti
i uzalud se obratim nijemu pepelu,
budući da mi je sudbina tebe samoga otela,
jao, jadni nezasluženo mi oteti brate.
Sad ipak, međutim, ovo, što po drevnom običaju predaka
predaje se kao tužan dar na posmrtnu žrtvu,
primi, obilno natopljeno bratskim plačem,
i zauvijek, brate, zdravo i zbogom.

Ako je išta u tajnosti povjereno vjernu prijatelju,
čija je duboko poznata vjernost duše,
naći ćeš da sam i ja po njihovu pravu posvećen,
Kornelije, i smatraj da sam postao Harpokrat.

Ili mi, molim te, vrati deset tisuća sestercija, Silone,
pa onda budi koliko hoćeš okrutan i neukroćen:
ili, ako te novac veseli, prestani, molim,
biti svodnik i ujedno okrutan i neukroćen.

Vjeruješ da sam mogao psovati svoj život,
koji mi je draži od oba oka?
Nisam mogao, niti bih, da mogu, tako ludo volio:
ali ti s Taponom praviš svakojaka čudovišta.

Kurac pokušava uzverati se na piplejsku planinu:
Muze ga vilicama strmoglavo izbacuju.

Tko vidi da je s lijepim dječakom prodavač-vikač,
što će pomisliti, nego da se žeže prodati?

Ako je kome, željnu i žudnu, ikad zapalo
ono čemu se nije nadao, to je duši osobito milo.
Stoga je i nama ovo milo, dragocjenije od zlata,
što se ti vraćaš, Lezbijo, meni željnu:
vraćaš se željnu i onome koji se nije nadao, sama nam se
vraćaš. O dane, bjelijim obilježen znakom!
Tko od mene jedinoga živi sretniji, ili tko će moći reći
da je što poželjnije od ovoga u životu?

Ako bi, Kominije, po odluci naroda tvoja sijeda starost,
okaljana nečistim ćudima, poginula,
zaista ne sumnjam da bi najprije neprijateljski dobrima
jezik, odsječen, bio dan pohlepnu lešinaru,
iskopane oči proždro crnim grlom gavran,
utrobu psi, ostale udove vukovi.

Ugodnom, moj živote, obećavaš mi ljubav
ovu našu, da će među nama biti i vječna.
Bogovi veliki, učinite da može istinski obećati
i da to iskreno kaže i od srca,
da nam bude dopušteno kroz cijeli život produljiti
ovaj vječni savez svete ljubavi.

Aufileno, dobre se ljubavnice uvijek hvale:
primaju plaću za ono što se obvežu učiniti.
Ti si, jer si mi obećala, jer si slagala, neprijateljica;
jer niti daješ a često uzimaš, činiš zlodjelo.
Ili je izvršiti stvar poštene, ili ne obećati čedne,
Aufileno, bila: ali darovano zgrabiti,
varajući, čini više od pohlepne bludnice,
koja se cijelim tijelom prodaje.

Aufileno, jednim se mužem zadovoljiti u životu
od izvrsnih je hvala udanih žena hvala:
ali bilo kome, ma kakvu, radije je podleći
nego kao majka rađati braću od strica.

Silan si čovjek, Nazone, a s tobom nije silan čovjek onaj koji
silazi: Nazone, silan si i pederčina.

Kad je Pompej prvi put bio konzul, dvojica su, Cina, imala
Meciliju: sad kad je opet postao konzul,
ostala su dvojica, ali je narastao na svakoga po tisuću
pojedinačno. Plodno sjeme za preljub.

Zbog firmanskoga imanja ne lažno se Kurac bogatim
naziva, koji u sebi ima toliko izvrsnih stvari,
svakovrsni lov na ptice, ribu, livade, oranice i divljač.
Uzalud: troškovima nadmašuje prihode.
Stoga dopuštam da bude bogat, dok mu sve nedostaje;
hvalimo imanje, dok sam oskudijeva kod kuće.

Kurac ima blizu trideset jutara livade,
četrdeset oranice: ostalo su mora.
Zašto ne bi bogatstvom mogao nadmašiti Kreza
onaj koji na jednom imanju posjeduje tolika dobra,
livade, oranice, goleme šume i gore i močvare
sve do Hiperborejaca i do Oceanskoga mora?
Sve je to veliko, ali on je i sam najveći povrh toga,
ne čovjek, nego uistinu velik prijeteći kurac.

Često sam ti, revnom dušom loveći, tražeći
kako bih ti mogao poslati pjesme Batijadove
da te ublažim spram nas, i da ne pokušaš
neprijateljske strijele slati sve do moje glave,
vidim da je sad uzalud uzet taj trud,
Gelije, i da ovdje nisu koristile naše molbe.
Protiv nas te tvoje strijele izbjegavamo ogrtačem:
a proboden našima, ti ćeš platiti kaznu.